петак, 16. октобар 2015.

Umesto odjavne špice, za ispis








Došlo je vreme i za finalni pozdrav, makar na ovom blogu.

Nakon tri i po godine, vreme je da ovu knjigu zatvorimo. Na ovom blogu tekstovi se više neće objavljivati iz prostog razloga što je ovaj blog ispunio svoju istorijsku misiju.
Očekivano, istorijska misija i neka 'linija' ovog bloga nije postojala u vreme njegovog nastanka, ona se pravila u skladu sa diskusijama unutar autorskog tima jer, kontra popularnom uverenju, iza ovog bloga u različitim vremenskim periodima stajalo je nekoliko ljudi a samo je jedan čovek bio prepoznat kao "autor", što je svakako odraz vremena i kulture u kojoj živimo. Stvari moraju biti autorizovane, potpisane, legitimisane licem koje stoji iza nekog rada. Neka tako bude i neka ovo bude suma sumarum tekst za ispis.

Ovaj blog je nastao iz nasušne potrebe teoretizacije povezanih, ali dovoljno separatnih polja društvene borbe u Srbiji - teorija popularne kulture, omladinskih kultura, mesta savremenog kriminaliteta u društvenoj borbi, političkih previranja, kao i pozicija humanističke akademije u dešavanjima nakon Petog oktobra. Plus, preko svega ovoga, ticao se tendencija i moda u savremenoj evropskoj humanističkoj akademiji. I još jedan plus, da bude jedan mali rov za dalju borbu za nasleđe Luja Altisera. Naravno, sam letimičan prelaz preko svega navedenog ukazuje da blog koji bi preuzeo na sebe da se bavi ovim preklopima mora biti jedan signal iz svemira gde ove pojave savremenosti nadodređuju jedna drugu u konstantnom elipsastom obrtanju, a zatim nadodređuju i autorstvo bloga u pokušaju da odredi šta je starije, kokoška ili jaje. Sasvim moguće da je u svim ovim preklopima došlo do nekih grešaka za koje se nadam da će vremenom biti ispravljene, ako bude bilo sreće.

Period u kome živimo, period XXI veka, je jedan period oštro suprotstavljen velikim pitanjima, jer velika pitanja podstiču velike teme i velike teorije, a to je označeno pre tri decenije kao prevaziđeno. Paradoksalno, čak i ljudi koji pričaju o "povratku velikim teorijama" i nuždi tog koraka, jesu oni koji takođe sudeluju u učvršćenju povratka pragmatizu i prakticizmu, kulturi instant pitanja i brzih odgovora, sveprimenjivih. 

Unutar savremene humanističke akademije leve provinijencije, rekao bih da je posredi akutno anksiozno stanje gde sudeonici očekuju instant brze i tačne odgovore na pitanja koja nikad nisu bila komplikovanija. Čak i kada se priča o "Neue Marx-Lektüre" stvara se utisak o svojevrsnoj božijoj reči koja će vrlo brzo otključati sve što do sada nismo znali o svetu i pomogne nam da re-izgradimo pokrete porušene sedamdesetih. Naravno, ne mislim da ovim putem ikako devalviram sve napore uložene od strane ljudi u pomenuti "Neue Marx-Lektüre" (što je jedna od retkih iole primetnih inicijativa za reuspostavljanje teorijskog jezika), već "digest kulturu" skraćenih izdanja, zbornika, citata, kulture koja aktivno radi na tome da nas ubedi da su informacije - teorija. To naravno, nije tako.

Elem, pitanje o starosti kokoške i jajeta je svakako to jedno krupno pitanje i u Srbiji ga je posebno teško i naporno razglavljivati. Pre svega, živeti unutar zemlje na periferiji centra kapitalizma u kojoj je tranzicija nakon 1991. pokupila sve pred sobom jeste umeće snalaženja po otpacima i rikošetiranim ostacima svega: knjiga, publikacija, ličnih iskustava, beleški itd. Pokušavati rad na utemeljenju čvrste i balansirane političke pozicije koja je svesna istorijskog momenta ovde zaista jeste prilično naporan posao i posao kome je potrebno posvetiti svake nedelje makar 3 do 5 dana.

Samo mali prelaz preko istorije lokalnih devijacija socijalističke misli - od Titovog "staljinizma", do Titovog "titoizma", preko "politike mirne koegzistencije" i ideje nesvrstanih, Praksis škole i njenog izdanka UJDI (Udružene jugoslovenske demokratske inicijative) sve do modernih i pamtljivih dana Beogradskog kruga koji je, najdoslovnije, od devedesetih sistematski spaljivao srpsku humanistiku pretvorivši je u relej nekakvog identitetskog socijaldemokratskog opskurantizma u večnoj zavađenosti sa sopstvenim narodom i praktičnim stanjem na ulicama zemlje - nabija jezu u kičmu. Svakako i srpska varijanta "titoizma", "slobizam" uzela je svoje žrtve, ostavljajući humanistiku sa jedne strane potpuno uvučenu u NVO strukture "borbe protiv Miloševićevog totalitarizma", sa druge strane zabrinutu za svoje pozicije u državnim strukturama Univerziteta. Citirajući naratorku iz dokumentarca "Vidimo se u čitulji" - 'to je bio srpski zid plača'.

Ako brzo premotamo 15 godina nakon Petog oktobra, doći ćemo u momenat kada se na srpskom intelektualnom tržištu pojavljuje fondacija Roza Luksemburg, kao nevladin ogranak nemačkog Die Linke-a. Fondacija koja, mora se priznati, uvodi dugo potreban red u haosu srpske levo-intelektualne ponude, ali taj red je imao cenu. Cena je bila ta svaki neistomišljenik zvanične linije RLS-a bude isključen iz svakog mogućeg govora. Sećam se pomalo dana pre nekih 5 ili 6 godina kada se pričalo o tom "dolasku", da sam imao ideju o tome da je to NVO drugačija od svih ostalih, da nije neki birokratski Voltron, da će nam ona konačno pomoći da se ratosiljamo fosila devedesetih i uopšte nekih tema koje su diktirale NVO strukture devedesetih, međutim otrežnjenje je bilo snažno. Naravno da nije bila i naravno da je ta organizacija, kao i svaka druga nevladina, pre svega orijentisana na svoj godišnji budžetski izveštaj. Ali ako se ima neka stvar za naučiti, a u većini stvari koje nam se dese tokom života ima, to je kako se monopolizuje verbalni politički prostor. Za nekoliko godina, RLS i njene partnerske organizacije su od Ljubljane do Beograda potpuno očistile prostor od bilo koga ili bilo čega što nije nosilo neki pečat rada sa njima i tu treba čestitati.
Blog "Teorija iz Teretane" u tom smislu je bio, ja bih rekao, delimično uspeli pokušaj da se u svet "leve akademije" unese makar mala infekcija čitavim spletom tema koji je ta akademija uporno preskakala, i igrom slučaja, nekako se ispostavljalo da čitav taj splet tema i pitanja ima veze sa narodom i narodnim pitanjima nakon 1991. u Srbiji. U tom smislu, post-socijalistička humanistička akademija Srbije se potpuno naslonila na politiku Komunističke partije Jugoslavije koja je praktično celog perioda od 1945. do 1991. vodila tihi i prećutni rat sa svojim narodom, u cilju tog istog naroda. Ta neprestana potreba da se "poboljšava" narod, da mu se isprave "krive Drine", da ga se "osvešćuje" ili "mu se ukaže", to je ono što će verovatno evropsku savremenu levicu odvesti u grob dok je neki novi evropski sukob ne približi isceljenju.
I to svakako stoji kao centralno pitanje levih pokreta od kraja sedamdesetih naovamo - zašto narod sebe više ne vidi pri ideji socijalizma?

Shodno tome, gde narod sebe vidi onda i zašto baš tu?

I dobro, čini se da savremenu levicu to pitanje ne dotiče baš, upravo jer je to pitanje ono iz kategorije "kokoši ili jajeta". Preobimno, prekomplikovano, daj da vidimo kume neka javna dobra da se analiziraju jer sveprisutni commons je taj dobar kao analitički džoker.
Ovde bih presekao citatom iz intervjua koji je pre godinu i malo jače objavljen u "Danas"-u, citatom bivše pripadnice "Crvenih brigada", sada filmske radnice, Loredane Bjankoni:

    'Jednom prilikom sam pitala Tonija Negrija da li je „leva“ politika danas samo nekakva vrsta elitne povlastice, koja je, kao takva, zapravo, beskonačno udaljena od obespravljenih za koje se na teorijskom nivou interesuje.'

U suštini, ova rečenica je retroaktivno sumirala i spakovala apsolutno sve zebnje, muke i frustracije koje je svako ko je iskreno bio na ovim pozicijama makar dva put u životu osetio. "Teorija iz Teretane" kao blog pokušala je da tu 'beskonačnu udaljenost' makar malo dovede u neku konačnost.
Jer zaista, ako samo na trenutak razmislimo, frapantan je momenat gde srpska humanistika tretira ceo potez društvene dinamike nakon raspada 1991. kao jedan ružan san koji nije trebao da se desi. Frazu koju sada svi sprdaju, o "krahu sistema vrednosti", nije izmislio bilo ko, već vrh titoističke društvene humanistike nakon raspada SFRJ koji se orijentisao građanski i pro-zapadno. Upravo ta fraza o "krahu sistema vrednosti" kao mantra blokirala je naučno bavljenje ičim faktičkim, realnim, zadatim na tlu Srbije i humanističke nauke terala ka horizontu liberalne mistike. Sumanut je svaki poduhvat koji iz antropologije i sociologije (pa nadalje) Srbije nakon 1991. odbija da se bavi fenomenom lumpenizacije radništva u Srbiji, pojave dizel podkulture, doslednom kriminalizacijom omladine i uopšte čitavog sistema ogledanja u očekivanjima od sive ekonomije.

Teza o "ratu protiv omladine" koji vodi srpska srednja klasa, a koja je izneta u tekstu o turbo-folku koji je fondacija Roza Luksemburg odbila 2010., još uvek stoji netaknuta u velikoj meri.
Sa druge strane, ono što tada nisam mogao da znam (a sada znam), jeste da kad bi se srpska humanistika opredelila za hvatanje u koštac umesto za rašomonijade o tome "gde smo pogrešili" - ona bi prestala da postoji kao takva i ceo taj sistem diploma, stipendija, fondova, budžeta, referenci, predavanja, seminara, zbornika itd. - bi se srušio kao kula od karata. I ne samo srpska, već humanistička akademija kao takva, da se ne misli da je samo u lokalnoj varijanti problem. Moje mišljenje da to može iznutra da se izmeni i da je "drugačija humanistika moguća" - ide meni na dušu i ima veze sa sitnograđanskim sentimentom verovanja u "mogućnosti korekcije", kao i željom, makar u jednom trenutku, da sa svim 'kolegama' sudelujem u srpskom akademskom projektu. Otrežnjenje je bilo još jednom snažno i tu bih se opet osvrnuo na citat gdje Bjankoni - 'da li je „leva“ politika danas samo nekakva vrsta elitne povlastice, koja je, kao takva, zapravo, beskonačno udaljena od obespravljenih za koje se na teorijskom nivou interesuje'. Nažalost, srednjeg puta nema.


Ipak, neki kratkoročni uspesi su ostvareni.

Turbo-folk je konačno uvažen kao istorijski pobednik, dizelaštvo kao kulturni proizvod proleterske omladine nije nestalo jeseni 2000. (ono se revitalizovalo i razvilo se dalje nakon određene krize 2000-2008), globalni savremeni lumpen-proleterijat isključen sa svojih radnih mesta i gurnut na ulice je tematizovan naširoko u knjigama kulturologa kao što su Jeff Chang, Eithne Quinn ili Simon Reynolds, a takođe i u nekim radovima Alana Badjua, "Sopranos" su najbolja serija ikad snimljena, hip hop je dominantan žanr današnjice - što govori o jednom tihom, ali stabilnom odbijanju ulice da se skloni sa dnevnog reda dešavanja, posebno ako u vidu imamo skorašnja dešavanja u Americi sa ubistvima crnaca i neke nadolazeće momente u toj zemlji koji su tek na dnevnom redu.

Takođe, blog je ispucao municiju u onom smislu u kome je Badiou rekao da politika pre svega ima veze sa disciplinom i tvrdnjama o zadacima koje može da ostvari, tvrdnjama koje se tiču pozitivne strateške budućnosti, tvrdnjama koje zaista ukazuju na nove mogućnosti do tada nevidljive na polju neprijateljske propagande. U tom smislu, autorstvo može večno ovde biti na zadatku i hvatati dominantnu ideologiju u njenim dvostrukostima i kontradikcijama, ali se politički rad ne može svesti na tu vrstu političkog čuvarstva. Svaka politika je, pre svega, zbir onoga što ispoveda i nudi, ne onoga što negira ili demaskira. Politika je aktivan čin i organizovan napor, misao puštena u realizaciju koja pokazuje do tad neprisutne mogućnosti. Lozinke kao "otpor tome" ili "dole sa tim" jesu svakako pogodne za okupljanje ljudi oko neke ideje, ali odmah iza toga ide i rizik okupljanja ničeg više sem entuzijastične mase kojoj kada se iscrpi entuzijazam postaje osuđena na ponavljanje istorijskih stranputica i demoralizaciju.

Ovaj blog (i teme dominantne na njemu) u tom smislu je svakako iscrpeo svoje mogućnosti i produžavanje života bloga bi bile napad i na one dobre stvari koje je izvukao.



Za kraj treba se osvrnuti na jednu onako dosta sumanutu zamerku koja se sve ove godine vukla iza ovog bloga, a to je da autorstvo predstavlja i nudi Kriminal kao neko političko rešenje u borbi za emancipaciju i teorijski model nečega. Ta tvrdnja je toliko sumanuta da sam se malo zapitao da li uopšte treba na to da se osvrćem i presudio sam da treba, ako je već toliko rasprostranjena ta famica u nedostatku ikakve druge argumentacije. Dakle ne - tekstovi ovog bloga nikad nisu predlagali rešenje u smislu "kolektivne kriminalizacije stanovništva" ili išta slično. Svet kriminala, jednako kao i legalni, civilni svet, ima svoju klasnu borbu i klasnu podelu, svoje interne tenzije. No, ako imamo konstantne vapaje humanističke akademije "gde je Subjekt, gde su ljudi, zašto više nikog ne zanima socijalistička politika", logično je da mogu i samo malo bolje da potraže gde taj 'Subjekt' traži bolje sutra.

Skoro opšte prihvaćena teza engleske sociologije koja se bavila porastom huliganizma i ekstremnim fudbalskim navijanjem jeste da je organizovanje ekstremnih navijača oko fudbala bila svojevrsna jasna zamena za nestanak tradicija okupljanja oko radničkih partija i radničkih klubova. 



Da li u delinkventnim sredinama postoje ideje preduzetničkog kapitalizma da jača riba jede slabiju koja sabotira iznutra ideju solidarnosti? Svakako.

Da li u istim tim sredinama postoji idejno pokroviteljstvo o međusobnoj solidarnosti i upućenost njih samih na njih same? Svakako.

Šta će od toga prevladati? Videćemo, to je ulog borbe.

Pritom, zabavna je činjenica da se ovo pitanje "jače ribe koja jede slabiju" prebacuje kao nekakav antimodel nečemu što NVO levica predlaže, dok ta ista NGO levica ne da radi po modelima medjusobnog nameštanja i konkurencije, kompeticije za pozicije, nego sabija redove. Ali kao i uvek, najteže je jesti svoje govno i najlakše je drugog mazati govnima.
U tom moru ad hominem napada na motive za postojanje i vođenje ovog bloga, najluđe su bile te projekcije i zapleti oko toga "on ne može to i to, pa vodi blog" ili "on ne može da ima argumente pa radi to i to" i slično tome. Vrlo retko sam čuo ikakvu kvalifikovanu i argumentovanu kritiku na neke teze koje su iznošene ovde i kapa dole svakome ko nije zaigrao na kartu psihologizacije motiva, razgovora o unutrašnjem životu i sličnim špekulacijama, već argumente tretirao kako jesu, kao tvrdnje na papiru koje stoje ili ne bez obzira da li ih piše neko koga iskreno mrzimo ili naš najbolji prijatelj.

U tom smislu, otvoreno bih pohvalio tekst i autora na sajtu princip.info i tekst koji je pod ovim linkom - kao primer retko poštenog pokušaja sučeljavanja stavova, moje iskreno poštovanje.

Hvala svakom prijatelju, svakom iskrenom autoritetu i svakome ko je ikada na bilo koji način doprineo proizvodnji ovog bloga, pa do nekog drugog susreta.



Answers to this quizzing
To the brothers in the street,
Schools and the prisons...

недеља, 28. јун 2015.

Matijs Krul: Teorija i Levica (noćna refleksija)




U ovom tekstu, nameravam da uradim nešto možda nepopularno među savremenom levicom, a to je uslovna odbrana Teorije sa velikim T  i posredno možda akademije sa tačke gledišta radikalne levice i njenih kritičara. Dok će se prvi deo ovog osvrta ticati potonjeg, ovo mi daje uvod za moje razmatranje prvopomenutog, a to je potreba da se brani teorija radi nje same, prednosti apstrahovanja i priznavanja prirode znanja i svega onoga što ono predstavlja kada su u pitanju radikalni pogledi na svet.

Dosta toga je napisano o "akademskom zaokretu" u marksizmu (radikalnoj misli još šire) - kao propratnom slabljenju radikalnog radničkog pokreta.
Skoro svako je upoznat sa načinom na koji marksizam relativno brzo postao deo "profesionalnog teorisanja" i pomerio sa prvobitnih tačaka svog fokusa: ekonomska istorija, ekonomska teorija i politička teorija su sve manje i manje marksističke, dok (posebno u "Anglosferi") dosta marksističkih intelektualaca su ga ili skroz napustili ili potražili utočište u bezbednijim delovima socijalne teorije kao što su umetnička kritika ili kulturne studije. Ovo je, na neki način, borba unutar akademije koja institucionalni okvir uzima zdravo za gotovo. Verujem da je ova promena teže velik deo poraza marksizma u XX veku, i kao uzrok i kao posledica - no ovo mišljenje ne deli puno ljudi na savremenoj levici. Pre se uopšte dovodi u pitanje da li akademija kao takva vredna bavljenjem i još bitnije - da li marksizam danas pati od "viška teorije" a "manjka prakse". Akademska levica se dosta često optužuje za ovakvo stanje stvari - svi su verovatno upoznati sa čuvenom prebacivkom poštenog aktiviste da svi ovi "navodni marksisti" samo pišu neke nerazumne stvari u kulama od slonovače i da bi "trebali da se spuste" na ulice, na štrajk, na letke itd.

Da bi dao neke druge poglede na ovu temu, prvo bih napravio važnu distinkciju za koju mislim da često fali diskusijama o akademiji i njenoj ulozi na levici. Moramo da razlikujemo akademiju kao instituciju, deo podele rada kapitalističkog društva, i akademije kao jednog oblika sticanja univerzalnog ljudskog znanja. Iako su u našem društvu ova dva spojena, oni mogu biti analitički razdvojeni. Neko svakako može da kritikuje akademiju institucionalno, radi njenih pravila, praksi, procedura i normi. No, treba voditi računa da se ima u vidu da se njena osnovna namena i kako se ona odvija u savremenom svetu. Kad uzmemo i dobro i loše, akademija je možda jedino mesto u našem svetu koja je posvećna sticanju znanja o svetu oko nas radi njega samog. Oni koji, kao ja, su još uvek bliski ideji da je najveća misija humaniteta ta da stekne samorazumevanje sebe ne bi trebali tek tako da odbace ovu funkciju akademije.

U načelu je svakako moguće biti nezavisni intelektualac, ali vrlo malo ljudi zapravo uspe ovo da postigne. Ako imamo u vidu koliko današnjeg intelektualnog rada biva povezano sa interesima profita, uplivom korporativnog novca (institucionalnog uticaja) - vrlo je retko da se bilo kakvo teorisanje ili "čisto mišljenje" dotira na ovaj način.

Naravno, ovome se može prigovoriti da u našoj eri neoliberalne ekonomije univerziteti kao takvi postaju deo tržišne prinude. Ovo ne može da se spori i to je jako zabrinjavajuć trend i za one na univerzitetu i za one van njega. Ali ovo isto otkriva nešto o prirodi akademije kao socijalnoj instituciji modernosti. Ova agresija bez presedana protiv univerziteta i njihovih studenata uvođenjem bodovnog rangiranja, povećavanja iznosa školarina itd. - mogu da budu indikator kako ciljevi akademije i njene strukture nisu nužno bili deo kapitalističke reprodukcije. Treba dodati da su često univerziteti, posebno na nižim nivoima obrazovnog stepena, radili kao regrutni centar za radnu snagu koju je kapital zahtevao u većem broju nakon II sv. rata. No i pored ovoga, univerzitet bi mogao da bude nešto drugo, nešto što projektuje ljudske ciljeve van brojivog, sabirljivog i prodajnog - to je ono što neoliberalna ofanziva pokušava da uništi. U kontekstu šireg rata protiv obrazovanja, univerzitet je jedno od poslednjih mesta duha znanja.


Elitizam, Akademija i Levica


Ovo takođe može biti osporeno: zar nije univerzitet uvek bio elitna institucija, od i za više slojeve ili one koji planiraju da idu tuda? Velik deo levičarske skepse prema akademiji je nus-efekat velikih 'anti-autoritarnih' i 'anti-birokratskih' pobuna 60ih i 70ih protiv Institucija i legitimnosti elita.
Česta implicitna ili eksplicitna sugestija da je insistiranje na teorijskoj potrazi ili načelnim principima jedna štetna, elitistička, nepodesna aktivnost koja ne pomaže "stvarnim borbama u praksi" se dosta razlikuje od zahteva pre 6oih, koji su se ticali toga da bi univerziteti trebali više da budu otvoreni ka radničkoj klasi i da služe interesima radničke klase. Čini se da kao trebamo da pretpostavimo da idealni radnik nema ili kapacitet ili interesa prema teoriji i da takve avanture nikako ne mogu da služe radničkom pokretu. U suštini, ovaj savremeni tip kritike je konzervativan - onaj koji tvrdi da teoriju treba prepustiti teoretičarima a da radnici rade "konkretne zadatke na zemlji". Mislim da levica ne treba da ide ka tome da podupire ovu podelu rada, već da je prevazilazi. Umesto da se protivi akademiji kao takvoj, tako što otpisuje njen sadržaj kao i formu, možda bi trebali da gađamo promenu forme da bi sadržaj akademije bio dostupan svima - pre ove mračnjačke ideje da nikog niti zanima Teorija niti bi trebalo, trebali bi da stremimo ka tome da svi, ili makar što više nas, može i želi to.

Ovo nije neka iluzja: korisna analogija se može naći u holandskoj istoriji. U Holandiji je nezavisna gimnazija tradicionalno najviši nivo sekundarnog obrazovanja, mesto sa klasičnim obrazovanjem najvišeg standarda i sa reputacijom elitnog studentskog entiteta. Kada su obrazovne reforme tokom 60ih i 70ih postale velika tema, razne figure "Nove Levice" iz Holandske Radničke Partije (zajedno sa nekim liberalima) tvrdili su da gimnaziju treba ukinuti i sjediniti je sa drugim tipovima škola jer je gimnazija elitistička institucija kontra interesa levice. No, u ovome su snažno osporavani od strane Markusa Bakera (viđenijeg člana KP Holandije, čoveka bez univerzitetskog obrazovanja i iz radničke porodice) koji je rekao tokom jedne debate u skupštini: "Konačno deca radničke klase mogu da pohađaju gimnaziju jednako kao i deca viših slojeva. I šta oni urade? Hoće da je ukinu".


Vrline Apstrakcije


Da bi učvrstili ovaj argument, nešto moramo reći i o ovom konceptu Teorije samom.
Ne mislim da mnogi na levici imaju ovaj problem sa idealnim "organskim intelektualcem", ili sa konceptom besplatnih i otvorenih univerziteta. No čini mi se da ovaj opisni pridev retko može da se pomiri sa neprijateljstvom mnogih aktivista koje imaju prema teoriji ili da promeni stav da vrednost teorije "nema veze sa primenom u borbi". Jedan deo ove emocije verovatno jeste rezultat nasledja lenjinističke forme marksizma i uputa iz dela "Šta da se radi?" gde Lenjin saopštava da "teorija mora biti uneta spolja u radnički pokret". Od različitih interpretatora, malicioznih ili ne, ova izjava je koren uzročnik arogancije, manipulativnosti i zaista elitističkih praksi politika koje su se vodile u Lenjinovo ime. Možda bi zaključak onda mogao da bude da teorija ne bi trebala da dođe spolja, ili da ne može doći spolja, i da zato legitimna teorija je nešto što sudeonici u borbi proizvode u toku same borbe. To posebno treba imati u vidu ako se setimo teza o Fojerbahu i pomena znanja kao "samotransformacije u praksi".

No, Teorija sa velikim T (tj. opštosti i zakonitosti koje nisu momentalno svodive na ili intuitivne prema svakodnevnim fenomenima) daleko od toga da nema važnosti za bilo koju političku praksu. Postoje tri načina na koja mislim da je ova tvrdnja tačna.
Prvi je to da je politika sama deo unutar-akademskih borbi. Strukturu akademije čini njen personal, koji (kako nam kaže treća teza o Fojerbahu) "podučava". Kako su univerziteti sve više kompetitivni, borbe oko toga ko vodi koje odeljenje, koji je program, ko zapošljava koga - očigledno jesu deo političke borbe.

Štaviše, ove političke borbe nisu ništa manje politike radnog mesta od bilo kog drugog. One svakako imaju veliku političku dimenziju zbog uticaja univerzitetskog posla na svet: ne samo transformacija koje donose nove tehnologije i otkrića u prirodnim naukama, već i kad su u pitanju ideološki i teorijski resursi i rečnici koji su forma i izraz svake političke borbe. Kao što je Marks rekao "pravni, politički, religijski, umetnički ili filozofski - ukratko ideološki oblici unutar kojih ljudi bivaju svesni konflikta i pokušavaju da ga reše". Ovo nije teren koji bi trebali da damo našim protivnicima, posebno ne u eri velike opšte slabosti levih ideja.

Može se možda reći da ove borbe reprodukuju, van subjektivnih namera učesnika, elitističku strukturu univerziteta, samim tim i da reprodukuju kapital odnos. Ovo se zatim proteže na generalno nepoverenje (mada ne štetno samo po sebi) prema onima koji su plaćeni da pišu i misle, što izražava opravdanu opoziciju jakoj podeli rada na intelektualni i manualni. No, naravno - kao što to radi i sav rad pod kapitalizmom, posebno rad onih koji proizvode višak vrednosti. Ipak, ova zamerka je previše opšta

Ako imamo ovo u vidu ovo me dovodi do druge tačke o značaju teorije. Naravno da jeste ili bi trebalo da bude banalno reći da akademske rasprave prave razliku u praksi radikalne politike. Ali levica je često bila opterećena tendencijom ka anti-intelektualizmu nešto što ide nazad sve do 1848. i nešto što se pokazuje u selektivnosti teorijskog opusa. Tako da za mnoge na aktivističkoj levici ovaj ili onaj omiljeni autor svakako može da prođe kao favorit za citiranje ili inspirator razumevanja ličnih iskustava i njihovog prelaska u politički registar. Tu svakako spadaju recimo teoretičari autonomizma ili feminističke teorije anarhistički autori itd. Ali ovo često nije jednako sa poštovanjem za proces i praktični status teoriziranja i pre svega potrebom za teorizacijom. Istini za volju ni Marks ni Engels nikad nisu bili akademci kao ni mnoge velike figure istorije marksizma. Ali ipak teško može da se spori da je Marksov život i teorijski rad moguć bez teorije sa velikim T: od njegovog korišćenja biblioteke britanskog muzeja do statističkih i praktičnih studija fabričkih inspektora do teorijskih radova britanskih i francuskih političkih ekonomista do studija Darvina i Morgana. Zanimljiva je činjenica kako u prirodnim naukama skoro niko nema problem da prizna da stoji na ramenima prethodnika kada su u pitanju teorije ali kada je u pitanju humanistička nauka teorija kao deo obaveznog procesa biva standarno zaobiđena.

To isto važi za praktične posledice. Ispostavlja se da su radovi klasika bitni jer su radovi genija a da je teren za genije u modernom dobu ispucan tako da je sve što nam je potrebno od naučnog znanja samo ono što je dala istorija. Naravno genija je premalo da bi se ovaj pogled koji se oslanja na akumulaciju i "verifikaciju" znanja tek nakon nekog vremena (a da se u međuvremenu koncentrišemo na praksu) konzervativan a ne progresivan. Ne možemo da se oslanjamo na genije, tako da moramo da gradimo kolektivnog genija a to jedino može da se uradi akumulacijom i integracijom radova mnogih autora i u tom smislu to zahteva da teorizaciju shvatimo ozbiljno i u jednoj meri kao cilj samoj sebi.

Praktičan primer bi bio marksova teorija vrednosti koja je često najkompleksniji deo njegovog opusa i van relativno malog broja marksističkih ekonomista često odbačena kao nasleđe 19. veka i relevantno za praktični rad. "Koga briga za ovu apstrakciju za ovu teoriju kad svi znamo ko je neprijatelj". A ipak kao što navodi Alan Friman ovo zanemarivanje imalo je značajnih posledica i u i van akademije. Ovaj odnos koji Friman naziva 'marksizam bez ekonomije' smatra da je ovaj potez bez ikakvih posledica. Većina misli da važnost Marksovog doprinosa nije u njegovoj komplikovanoj ekonomskoj teoriji već u njegovoj političkoj analizi: teoriji klasa, teoriji kulture, teoriji radničke organizacije itd. Ali ako bi uzeli teorijske stavove koji zaobilaze klasičnu teoriju vrednosti ne samo da gubimo jezgro teorije eksploatacije već i samu teoriju o klasama. Ako dohodak kapitalista potiče iz izvora koji nije rad njihov dohodak ne zavisi od postojanja radnika. Čitava fabrika istorijskog materijalizma zavisi od praćenja pažljivih staza teorijske međuzavisnosti.
Drugim rečima Marksova teorija vrednosti je paradigmatski slučaj teoriziranja sa kule od slonovače za mnoge na levici. Ipak kao što vidimo dosta toga zavisi upravo od pomenute teorije budući da Marksov čitav argument o radu i eksploataciji počiva na toj teoriji. Kao što kaže Friman ako bi teoriju vrednosti zamenili marginalizmom ili sličnim aproksimacijama empirističkog tipa gubimo okvir u kome kapitalizam eksploatiše, koja je uloga radničke klase, kako kapitalizam sebe održava itd. Suštinski vadimo marksizam iz marksizma. Što bi ovo radili? Sigurno nije u ime prakse pošto cilj prakse svakako nije predavanje čitavog terena protivniku. Takođe ovo ne treba razumeti kao da trebamo da se držimo ortodoksne teorije zauvek ili kanonskog mišljenja. Čak naprotiv - upravo ovaj čin izazova kanonskog mišljenja je čin shvatanja teorije ozbiljno u smislu da li je primenljiva ili ne.


O Neodređenosti


Ovde dolazim do svoje finalne tačke i možda najvažnije u celoj diskusiji (po mom subjektivnom osećaju one koja je najmanje cenjena na levici).
Ovo ima veze sa statusom teorije pod uslovima neodređenosti (nepredvidivosti). Ovo se delom tiče toga da da je u našem životnom opsegu dosta toga u našem razumevanju određeno - neodređenošću.
Upravo ovaj deo nedostatka određenog tipa znanja je naterao čovečanstvo da razume i samim tim kontroliše i menja naše okruženje, a okruženjem i sebe. Ovo je oduvek, logično, zahtevalo finu dozu apstrakcije, razumeti realnost iza svakodnevnog doživljaja stvari koji nam se doima nasumičnim, nekontrolisanim - van kontrole uopšte. Ova neodređenost je proizvela našu želju, našu potrebu da znamo stvari ne samo radi onoga što jesu, već šta nama predstavljaju. "Sva nauka bila bi suvišna kada bi spoljni doživljaj i esencija stvari direktno koincidirali".

Treba naglasiti da i sa našim ubrzano skupljajućim informacijama i mogućnostima kontrole savremenog sveta - mi i dalje jako malo znamo i živimo pod uslovima neodređenosti. Koliko god bilo teško razviti teoriju koja ima moć objašnjavanja, toliko je teže dokazati da ima nepobedivu vrlinu prednosti nad konkurentnim teorijama i onu posebnu vrstu primenjivosti koja ide iza predviđanja. Ovaj tip a fortiori istine kod društvenih nauka, gde smo radi same prirode predmeta istraživanja van domašaja eksperimentacije i kontrole, smanjuje našu preciznost i stepen praktičke izvesnosti u najmanjim elementima teorije. I ako su mnogobrojne debate u filozofiji nauke pokazale išta, onda je to da svima bude jasno kako je proces "testiranja" teorija složen i kako su takvi testovi nužni, budući da živimo u svetu koji je, manje ili više, neodredljiv.

Potrebno je da ozbiljno shvatimo našu neizvesnost o znanju, posebno na levici, među levicom. Možda mislimo da imamo jake moralne poglede na svet ili superiorno lično iskustvo koje nas je presudno gurnulo u ovaj ili onaj pravac, ali kada pričamo o bilo kojoj političkoj aktivnosti i nekom "menjanju sveta" - ovaj problem mora da se ozbiljno shvati. Imati predstavu o "menjanju sveta" bez razumevanja metoda i uzročno-posledičnog odnosa teorije je zaista težak, verovatno neizvodiv zadatak. Naravno, svi mogu da se slože oko levičarske fiks-ideje "jedinstva teorije i prakse" - ali šta je ova floskula bez nekog realnog punjenja? "Kako znamo da je tačno ono što mislimo da znamo" -- je presudno praktično pitanje koje se ne može rasplesti bez teorijske analize "znanja" i "mišljenja", pitanje koje je presudno za apsolutno sva polja ljudske aktivnosti, posebno za ambiciozne projekte "transformacije realno postojećeg". Ko proverava i verifikuje "praksu" ako ne Teorija?

Opravdano neko može da nas pita - čemu sva ova apstrakcija, gde su štrajkovi, gde su pobune? Gde je pokret, gde je partija itd. No - sve ovo može i da bude pogrešno, koliko i tačno. Ne pričamo ovde u eri neoliberalizma o tome kako "ovu neodređenost treba slaviti" - ona je svakako naš neprijatelj. Ali pokreti greše, partije greše, ljudi greše, štrajkovi su nekad preuranjeni ili prekasni. Tako je bilo i tako mora da bude sem ako se stvari ne odvijaju u izolovanom vakuumu društvene laboratorije gde je svaki potez pogodak u centar. Moramo doduše da priznamo i bavimo se posledicama neodređenosti istorije i njene otvorenosti za scenarije.

"Filozofija je svoje soptveno vreme sabijeno u misao".
Verovatno cela ljudska vrsta stremi ka uopštenju, ka apstrakciji. Pozicije i uglovi sa kojih gledamo na stvari se menjaju, to je proces bez koga naša životinjska vrsta ne bi stigla nikuda, istorijska distanca nas tera da drugačije sagledavamo postupke. Tako da teoriju u ime teorije ne treba uzimati prelako, u kojoj god formi ona bila zatvorena u našem političkom sistemu. Neminovno će sva naša dela otići u prah, statue pasti, imena bledeti ali ono što ostaje tokom istorije naše vrste su naši pokušaji da mic po mic, griz po griz nagrizemo kavez neizvesnosti u kojem se nalazimo otkad postojimo kao vrsta.