петак, 30. март 2012.

Zašto volimo da mrzimo Paris Hilton ?

Dušan Maljković
2008.






That's hot!, omiljena uzrečica Paris Hilton.

U jednoj internet anketi, kao krunski dokaz da civilizacija neumitno hita svojoj propasti, navedena je Paris Hilton. Ne neko njeno svojstvo, poseban događaj ili bilo šta slično, već ona per se. U nedavnom razgovoru sa prijateljicom, ona je ustvrdila da Hiltonova predstavlja „sve ono što danas nije u redu sa planetom". Našalio sam se i rekao - „Svakako misliš i na ozonsku rupu?", a ona se složila. Za razliku od drugih „sirotih malih bogatašica", koje su uglavnom uspešne poslovne žene, imaju svoje humanitarne fondacije, Paris troši novac isključivo na zabavu, ne radi ništa bitno i/ili korisno, samoživa je, sebična, nema nikakvu društvenu svest, itd. Moglo bi se reći da je ovo dominantan stav kada je ona u pitanju, sa dodatkom da je većina percipira kao „glupu zlobnu plavušu drolju" kojoj se, eto, posrećilo da bude bogata naslednica.


Simulakrumi i simulacije

Treba, pre svega, primetiti sledeće - Paris Hilton većini stanovnika uopšte nije dostupna personalno. Postoji očigledna razlika između privatne i javne Paris, mada se često druga pogrešno izjednačava sa prvom. Ukoliko zaoštrimo ovu poziciju, možemo reći da ono što se misli kada kažemo Paris Hilton uopšte ne podrazumeva nikakvu ličnost, živu osobu tj. personalitet, već onda predstavlja zbirku medijskih (re)interpretacija svih njenih pojava u javnosti, sliku koja se odvojila od svog predmeta i zauzela potpunu autonimiju u odnosu na njega. I ne samo to. Bodrijar pravi razliku između simulacije i simulakruma na sledeći način: simulacija je podražavanje realnosti koja u osnovi ima nekakav stvarni objekat/proces, dok je simulakrum simulacija koja je sam objekt/proces, simulacija koja stoji na mestu stvarnog, koja kao takva nije prepoznata. Nije li Paris Hilton onda sopstveni simulakrum, odnosno nije li zapravo prava i jedina Paris ona koja u medijima postoji? „Stvarnoj" Paris pripisuju se osobine koje ima „medijska" Paris, i ne pravi se razlika između njih. Kada moja prijateljica nabraja njene mane, čije negativne osobine su zapravo na tapetu? I da li su te osobine uopšte ispravno dodeljene, odnosno nisu li možda one plod suptilne manipulacije „stvarne" Paris koja želi da je javnost percipira način na koji ona želi, nije li ona kreatorka razmažene, raskalašne milionerke?
Ovakvu mogućnost odavno je sugerisao Donald Tramp. Govoreći o Paris, rekao je da je ona daleko od svake naivnosti i da, znajući je ceo život, smatra da je spremna da učini mnogo toga ne bi li ostvarila svoje ciljeve. Paris Hilton, stoga, uopšte nije glupa, naprotiv: vešto manipulišući svojom pojavom u javnosti, ona je uspela da joj pruži ono što javnost želi. Glamur, bogatstvo upakovano u raskalašni life-style i non-stop party attitude ono je o čemu ljudi žele da čitaju, ne bi li dobili dozu eskapizma iz svojih malih, repetitivnih, dosadnih života. Međutim, ona ne bi bila zanimljiva da ne provocira, da ne baca rukavicu u lice ogromnoj većini populacije kao neo-aristokratkinja koja uopšte ne mora da radi. I dok se milioni grče u (najmanje) osmočasovnom radnom vremenu, radna mesta postaju sve neizvesnija, socijalna država polako odumire kao ekonomski problematičan koncept, dotle Paris luduje i troši i uopšte nije spremna da smanji sav taj clubbing, a ni da prikriva šta čini. To ona ne radi zato što je razmažena, kako ona želi da se o njoj misli, već zato što joj je takva slika uspela da postane uspešna poslovna žena. Jer: gde je Paris, tamo je dobra zabava. To je potvrdila i potpisivanjem ugovora sa izvesnim njujorškim klubom, u kome samo treba da se pojavljuje i dobro zabavi, ne bi li na taj način privukla pažnju snobovske publike. Za taj „težak posao" sledi i „skromni" honorar od pola miliona dolara. Drugim rečima, Paris became known for being known. Nju nije popularnom učinio nikakav konkretan uspeh, talenat ili nešto slično, ne postoji nikakva pop-karijera u kojoj ona počinje od nule, prodajući nekakav proizvod - ona naprosto prodaje sebe i ono što se sa njom povezuje. Ili: ona je sopstveni proizvod.



Per aspera ad astra

Stići do te tačke, ipak, nije bilo lako. Prethodilo je pojavljivanje u reality show programu Simple life (gde je izigravala sirotu malu bogatašicu), privatni porno-snimak One Night in Paris, koji je, naravno, sama inicijalno distribuirala, i godine sketanja medijske pažnje glamuroznim načinom života na granici bahatog i neodgovornog. Preotimanje dečka  trash dive Šenon Doerti, tuča i skandal tim povodom samo je još jedan dodatak ovoj taktici. Ceo projekat se, u krajnjoj liniji isplatio, i ona je ono što bi druge učinilo slavnim uradila kada je već bila slavna: snimila je muzički album, pojavila se u filmu, dizajnira odeću, itd. Drugim rečima, prešla je dug put od bogate naslednice (koja će tek nasledstvom biti stvarno učinjena bogatom) do bogate naslednice koja zarađuje novac ne radeći gotovo ništa (ili se bar tako čini iz perspektive većine). Pa ipak, to nije razlog da se Paris toliko intenzivno mrzi: nasleđivanje je uobičajena stvar za kapitalističke zemlje, a ona će slučajno naslediti dosta više od ostalih (što nije njen izbor, već naprosto činjenica da se rodila u bogatoj porodici), ako se to uopšte i desi: ona naime taj novac još nema, mada je dejstvo nasledstva bilo kao da ga ima, poseduje od samog starta, što je još jedan dodatak virtualizaciji njenog lika i dela (jer je gotovo alhemijski potencijalni novac uspela da pretvori u stvarni). Takođe, posedovanje određenog inicijalnog bogatstva omogućava mnogim ljudima da žive ne radeći. Npr. ako ste vlasnik dovoljne količine novca možete živeti od kamata, investicionih fondova i sl, ukoliko imate nekretnine možete ih izdavati, i sl. Hiltonova tu nije izuzetak, naprotiv. Stoga, ljuteći se na Paris, većina ljudi se zapravo ljuti na pravila igre unutar kapitalizma, ali nema nikakvu posebnu želju da taj sistem, koji omogućava pojave kao što je ona, promeni, već na ta pravila pristaje. Iako u njemu svako može biti bogat, to ne mogu biti svi, jer onda ne bi bilo klasnih razlika, ni eksploatacije, pa posledično ni akumulacije velikog bogatstva.


She's a glamour girl...

Pomenuo sam ranije kako se većina interesuje za šareni život Paris Hilton ne bi li pobegla od sopstvenog sivila. Pa ipak, ova teorija kompenzacije, zamena „stvarnog" za „virtualno", odnosno življenje tuđih života posredstvom medija, popularna u Srbiji devedesetih kada je trebalo razjasniti fenomen visoke gledanosti latino-američkih telenovela, ne daje potpuno objašnjenje. Daleko od toga. Neko može opravdano da primeti da the fabulous life of Paris Hilton može takođe iritirati: eto kako ona živi, a ja ne mogu! Ne samo da može, nego je mržnja sa kojom se ona suočava u mnogome generisana upravo tim momentom zavisti, koji se naravno retko prizanje, jer ko bi - zaboga! - želeo da bude na mestu jedne „glupe plavuše"? Vrlo verovatno gotovo svako, sem bogatog dela sveta koji ionako ima sve što Paris ima. Međutim, nije reč samo o novcu, slavi tj. ozloglašenosti - reč je o tome da Paris, s jedne strane, za većinu predstavlja simbol besomučnog rasipanja kada većina mora da štedi ne bi li imala dovoljno novca za "ne daj Bože", dok ona to, naravno, ne mora. S druge strane, ona asocira na još jednu veliku svetsku nepravdu, a to je da se „jednoj takvoj osobi" zalomi da od samog rođenja bude materijalno obezbeđena: ukoliko bi se ta osoba uklopila u malograđanski kliše „skromne i fine" devojke ne bi bila u toj meri osuđivana. Ali, kada si bogat, a još se ne libiš da time bodeš oči, onda je to nedopustivo. No, koja je cena koju bi Paris onda trebalo da plati ne bi li se dodvorila populosu? Odricanje „dela sebe", izigravanje neke druge, i sl. No, ona već jeste, svojom manipulativnošću i optičkim prelamanjem medija ta druga, ona koja možda i nije ona stvarna, ali želi da se takvom predstavi, jer je zanima uspeh u show-businessu. To je momenat koji većina ne uspeva da uvidi i efektivno naseda na sve provokacije koje Paris, presvlačeći se u domino klovnovske naivnosti, kao što se kralj zaodeva u purpur, izvodi ne bi li bila na naslovnim stranama.
Takođe, postoji i užitak u „padu" onih koji se drznu da visoko lete. Od kada su reality show programi, od naivne skrivene kamere dosegli razmere Nemoguće misije u kojoj se akteri ozbiljno psihički povređuju, sadistički užitak je preplavio pozadinu konzumacije mnogih mas-medijskih sadržaja. Od sapunica u kojima nesrećnica, skršena naletima zle sudbe, pati kroz sto pedeset epizoda ne bi li na kraju ipak završila pred oltarom - uz blagoslov bogorodice od Gvadalupe - pa do Velikog brata gde je i sam setting sadistički, jer u startu uključuje tromesečnu gotovo zatvorsku izolaciju u kojoj posle izvesnog vremena većina ukućana postane klaustofobična i dramatično home-sick (uz stimulaciju agresivnog ponašanja koje podiže gledanost), velika glad za Realnim, za stvarnim u stvarnom, za onim što se opire matrix-virtualizaciji, boji programe TV stanica. Paris je stoga dvostruko interesantna: kao ona u čiji je pikantni život zabavno zavirivati (ulazak u zabranjeno privatno područje uvek je sladak jer otkriva tajnu), pa do nemilih zbivanja kroz koje prolazi jer plaća cenu slave, a to je ono u čemu se danas uživa: u patnji, nesrećama, stradanjima, dakle u sadističkoj poziciji posredstvom koje prosečni stanovnik zapadnog dela hemisfere potvrđuje sebi da nije deo fiktivnog sveta, već da ispod kože, ispog svog tog outlooka šminke i plastične hirurgije kuca srce puno stvarne, a ne filmske krvi. To se očitovalo u nedavnoj zatvorskoj avanturi fashion dive: mnogi su bili srećni zato što je i nju konačno stigla pravda za „nebogougodan" život koji vodi tj. zato što je svedena na „običnu smrtnicu", ali i strogoćom kazne, koja je bila maksimalna. Bila je to velika ideološka potvrda američkog pravosuđa: niko nije iznad zakona, ali i lekcija svim ostalim razvratnim zvezdama i starletama da njihovo ponašanje nije zakonski, a ni moralno prihvatljivo.


One month in jail

Dakle, Paris je bila u zatvoru, even though she caught the glamour, even though her clothes are fab! Nemoguće se ipak dogodilo, a ona je još jednom to uspela da iskoristi zarad dobrobiti publiciteta i svih posledica koje on donosi. Naime, Larry King Show, gde je gostovala, oborio je sopstvene rekorde gledanosti, a Hiltonova je pokazala kako ume da bude slatka, simpatična, ali i manipulativno „naivna". Budući da je, pre odlaska u zatvor, najavila kako se psihički sprema na teške muke u samici čitajući Bibiliju i budističke speise, voditelj ju je upitao koji joj je omiljeni deo Svetog pisma. Mislite da je znala? Naravno da ne: i to je bio potez koji je trebalo da pribavi sažaljenje u vremenu navodnog pokajanja. Paris je samo zaigrala na kartu vere, pokušavajuči da bude žrtva, ali i da dosegne status pop-svetice u maniru Marije Magdalene: da, velika sam grešnica, ali je moje pokajanje još veće. I neka je, kako katolici kažu, blagosloven greh koji je zaslužio takvu iskupiteljku! No, njena prava artificijelna party-girl priroda ipak nije promakla pažljivijem posmatraču. Nakon prva tri dana boravka u zatvoru uspela je da iz njega izađe pravdajući se zdravstvenim tegobama, da bi odmah napravila zabavu u kućnoj radinosti, valjda zarad efikasnije sanacije bolne duše osuđene na usamljenost ćelije. A pre samog odlaska u zatvor osmehivala se foto-reporterima na crvenom tepihu koji je vodio na dodelu MTV nagrada. Stoga, jedno joj se svakako mora priznati: zna kako da dobije punu pažnju medija i da od toga napravi dobar biznis. And there's no business like show-business!




Kritika kritike

Na kraju ove male skice za razumevanje lika i dela ove society girl osvrnimo se i na jednu zanimljivu pop-kulturnu kritiku na njen račun. Reč je o spotu benda Citizens for a Better America i pesmici Go Away Paris Hilton.
Zbog čega je Paris na tapetu?
Pre svega, zato što je, po pretpostavci, dobila sve što je mogla, posebno zato što je bogata. Ali, to nije bio, bar ne inicijalno, njen izbor, kao što sam već rekao, tako da bismo onu čuvenu izreku kriva zato što je živa mogli u ovom slučaju preformulisati u kriva zato što je (rođena) bogata. Takođe, zamera joj se što je sveprisutna u javnosti, što je gnev pre svega upućen, u krajnjoj instanci, ka demokratiji, kako Ransijer opravdano primećuje: kada god se ljutimo na „glupost masa" mi smo u stvari ljuti na demokratski koncept društvenog uređenja. Specifično, njoj se zamera što je distribuirala svoj  porno snimak, dakle zato što otvoreno pokazuje i promoviše (sopstvenu) seksualnost, što spada u red vrlo konzervativnih zamerki, veoma neobičnim za navodno liberalno doba XXI veka. I konačno - ona se percipira kao osoba koja doprinosi „negativnom imidžu" Amerike u svetu, pa se i zbog toga želi poslati na one way ticket put (bez mogućnosti povratka), ne bi li se povratio poljuljani ugled „najveće svetske nacije". Ovakav nacionalistički argument protiv Paris otkriva pravu reakcionarnu, desničarsku prirodu navedene kritike sada već internacionalne ikone glamura i dobre zabave (ali i površnosti), kao i sitnošićarsku zavist, pretvorenu u mržnju, jer je ona druga Amerika (svaka sličnost sa drugom Srbijom sasvim je namerna!) uverena da je ona, takva kakva jeste, uronjena u malograđanštinu sopstvene navodne moralne ispravnosti (jer naporno radi „poštene" poslove, a ne „kurvanjske"), jedina ispravna i prava slika Amerike. Kako Paris zadaje udarac toj lažnoj, samoljubivoj slici, koja je de facto lažna koliko i nacional-patriotska, šta zapravo ona može i da očekuje do mržnje?


Omaž kraljici virtuozne virtuelnosti

Zbog toga mnogi vole da mrze Paris Hilton. Ona je simptom globalizujuće kapitalističke planete na kojoj je novac pretočen u univerzalnu vrednost: ko ga ima dobar je, ko ga nema i nije nešto. Ali ko ga ima, pa ga još troši bez mere, nabijajući to svima na nos, taj je potpuno nepodnošljiv. Lažna skromnost, koja bi da se nametne, samo je jalovo moralističko jamranje, koja ništa ne menja u poretku stvari. Iako može izgledati da se na taj način kritikuje klasna nejednakost, zapravo se samo mrzi činjenica da ja nisam na mestu male raskalašne bogatašice i ništa više, ali ni manje od toga. Jer, svako ko bi kritiku Paris društveno kontekstualizovao, shvatio bi da nije problem u njoj, nego da je problem sistemsko-ekonomske prirode, a da ga ona verovatno samo čini vidljivijim. Ali i da postoji puno spornih mesta u kritici Hiltonove: mizoginija, pre svega, „rasizam" (mislim na kritiku njenih ne-izabranih svojstava, kao što je status naslednice), do vređanja po seksualnoj, intelektualnoj i mnogim drugim osnovama. Čini se da mržnja koju ikona lifestyle-a nosi na svojim plećima danas predstavlja sindrom opšteprisutne diskriminacije unutar tzv. demokratskih društava, otkrivajući probleme demokratije i nemogućnost da se izađe na kraj sa njenim protivrečnostima. Politička korektnost, npr, projekat koji iz javne sfere pokušava da obriše uvredljiv govor - zasnivajući se na ideji da ukoliko iz diskursa prenesenog mas-medijima isključimo diskriminaciju, onda će se taj nestanak posledično desiti i na socijalnom nivou - neuspeva dvostruko. S jedne strane, on je omanuo u svom elementarnom zadatku tj. da potisne tzv. „govor mržnje" - i tu je diskrus opleten oko Paris i više nego eksplicitan primer. S druge, on je proizveo maskiranje stvarne diskriminacije koja nije prestala da postoji ukidanjem njene javne manifestacije kroz govor, već je počela da uzima perfidnije forme, upravo potpomognuta ovim projektom: Paris će, u navodno „ozbiljnijoj" kritici biti optužena za sva zla ovog sveta - za koje ona ne može biti apsolutno odgovorna i za koja smo svi mi, manje ili više odgovorni, kao politički subjekti, aktivni ili pasivni, svejedno! - a iza toga stoji samo zavist i rasistička mržnja koja bi da se upakuje u šarenu, iskričavu ambalažu intelektualnosti.

Stoga, šta da kažem nego: go, Paris, go! I pruži nam još jednu prvokaciju - svi tvoji malograđani i lažni moralisti te duboko vole mrzeći te, ne želiš valjda da ih izneveriš?



недеља, 25. март 2012.

Istorija jedne dezorijentacije II *sa daljim napomenama*







Prvo, voleo bih da dam načelnu napomenu pre no što uđem u drugi deo. 
Naime povela se neka interna diskusija o tome da li bi se ovim tekstovima rizikovalo upadanje u tu „auto-referentnost“ o kojoj je bilo reči u prvom delu, ulazak u sistem i šeme prepucavanja i teranja maka na konac. Ok, da kažemo da postoji opasnost od toga, jer je činjenica da se referiše na krug ljudi koji nikad ukupno nije imao više od 40 individua, svih ovih godina. Tačnije, nije taj broj bitan koliko je bitnija činjenica da taj broj za nekih 10 godina nije dao ništa opipljivo, ništa vidljivo, ništa samostalno, ništa kao zalog za budućnost. Prosto, stanje u srpskoj politici bi bilo isto i da je bilo te margine i da je nije bilo, učinak je samo mogao da bude i negativniji. 

Stoga, ovaj tekst je u nameri da pod
1) sumira istoriju klasne kolaboracije i kapitulacije na Filozofskom fakultetu, koja se naravno neće okončati ovim tekstom
2) lupi pečat na određeni istorijski period,
3) najvažnije – povući najjasnije linije demarkacije, stroge linije demarkacije koje su izbledele i prokrivile pod balastom dezorijentacije, zdravorazumske improvizacije i nagađanja.
U tački 3 leži zalog za budućnost, budućnost koja neće pristajati da jede mrvice i koja neće prihvatiti ulogu „moralne policije“ liberalne ideologije.



Suštinska stvar, dakle, o kojoj je bilo reči u delu 1, jeste gubitak adresata leve ideje, radničke klase, borbene radničke klase. Radničku klasu Srbije je zatekao krvav rat, kapitalistička restauracija, nacionalizam, otpuštanja, nemaština, borba za goli opstanak. Njena očekivanja su dodatno izneverena debaklom 5. oktobra, što je dovelo do kompletne pasivizacije i razočarenja. U tom slučaju zaista ruke bivaju vezane, da ne mogu biti vezanije. Tu ne može biti spora.

Ipak, ono što jeste igranje politike jeste to da se ide sa lecima pred te i takve radnike, koji pred Vladom i Agencijom za privatizaciju imaju transparente kao što su „Barem nas ubijte“ ili „Kako će dete moje da se školuje“. Deljenje letaka pretpostavlja, barem, ozbiljnu infrastrukturu, resurse i jasan plan sa čim se to radnici pozivaju i pred koga. To nije nešto što treba da radi 8 studenata koji nakon tih sat vremena idu nazad na predavanje, a kasnije kod svojih roditelja. Ovde ne treba ni pomenuti to da tih 8 studenata nema jasnu političku platformu, ima neku predstavu u glavi o pojmovima „slobode“ i „pravde“ i ima nešto što je, na nečiju reč, usvojilo kao tačno, neki predteorijski isečak.

Naravno, ne mogavši da ostvari ikakav bitan kontakt sa radničkom klasom koja je u desetogodišnjoj defanzivi, ono što „levičarima“ de fakto preostaje jeste da se zbliže sa onim delom liberala za koje veruju da ih „muče iste muke“. 
To su, naravno:
- nacionalizam
- fetiš na "zli" krupni kapital, ili tajkune.

Te dve tačke su dve fiksne teme „levičarskih“ krugova.

Ne treba možda ni pomenuti koliko anahrono i arbitrarno se koristi pojam nacionalizma u tim okolnostima.
Prvo, moderna srpska socijalistička teorija nema adekvatnu istoriju bavljenja domaćim nacionalizmom, od ko zna kad ovde nije rađena klasna analiza fenomena nacionalizma, koji je u Srbiji dominantna ideologija naroda. Događaji od 1987. se ni na jednom mestu nisu dosledno klasno i materijalistički obrađivali. Postoje, naravno, tone drugosrbijanskih studija, napisa i knjiga (koje obilato koriste psihologističke, kulturološke, istoricističke prevaziđene metode) i najčešće se na njih referiše kada se tako samorazumljivo barata pojmom „nacionalizam“, kao da je on neka večno prisutna, mahnita, razuzdana bolest kojom bogataši zavađuju niže klase, a onda se to sve odbija na političare. Setimo se Lenjinove rečenice da je nacionalizam uvek, u krajnjoj liniji, pitanje hleba. Upravo u toj primedbi leži srž onoga što treba da bude nit klasne analize ideje i ideologije koja je jako bitna za probiti, posebno na Balkanu. Ipak, ona se neće probiti rukavicama i gađenjem i odbijanjem bavljenja tim pitanjem, već ulaženjem u samu stvar duboko i dosledno.

Druga stvar, pitanje „tajkuna“. 
I ovde se vidi kolaps i kapitulacija pred liberalnim fetišima.
Kako i kod anahronih i gadljivih baratanjem „nacionalizmom“ (karakterističnih za liberalizam), tako se i u terminima socijalističke teorije preuzimaju liberalska sredstva – reč „tajkun“. Klasna, socijalistička teorija prosto ne poznaje reč „tajkun“. Za tu teoriju postoji „vladajuća klasa (buržoazija)“, postoji „krupni kapitalista“, „sitni kapitalista“, nema tu „tajkuna“.

Org X: Zar ćemo danas posustati pred vladom tajkuna?
Org Y: PROTIV KAPITALIZMA! - profitera, tranzicijskih tajkuna i političara raznih boja, koji svi brane postojeći poredak.
Org Z: Tajkunizacija Srbije je nastavljena punom parom, državna uprava se umnožila, a javna potrošnja ostala prilično visoka.
Osoba c: To podrazumeva da kada pričam u svoje ime, kao individua, pričam istovremeno u ime društva, u ime studenata, u ime radnika, u ime veterana, u ime Roma, invalida, ali i u ime vlasti, tajkuna, profesora itd. U ime te celine što društvo jeste.

Uporedi:
Poslanik Liberalno demokratske partije Ivan Andrić ocenio je danas da će i ova izborna kampanja biti način da se tajkuni umešaju u izborni rezultat.

Srpska napredna stranka saopštila je da su nova zakonska rešenja o energetici dokaz da se zakoni u Srbiji, najvećim delom, prave po narudžbini tajkuna.

Kandidat Nove Srbije na predstojećim predsedničkim izborima Velimir Ilić optužio je u sredu u Vrbasu protivkandidate Tomislava Nikolića i Borisa Tadića da njima upravljaju tajkuni.


Klasna teorija mora da bira reči.
Reči su oružje i reči markiraju pozicije, nema 2 načina da se bude jasan. Reći “tajkun” znači imati sitnograđanski fetiš na krupni kapital koji je “amoralan”, po definiciji, reč “tajkun” znači nemati problema sa sitnim biznisom i reč “tajkun” znači, u krajnjoj liniji, nemati problema sa kapitalizmom kao takvim, već sa njegovim "najosionijim", "najbahatijim" predstavnicima. Koristiti reč “tajkun” znači, u praksi, tražiti humaniji, solidarniji, pošteniji kapitalizam. Stvari ovde moraju biti kristalno jasne.

O ovoj temi bi moglo da se piše i piše, ali mislim da je dato dovoljno argumenata. 
Ukoliko nije, treba izdvojiti dva kardinalna.

15. oktobra 2009. godine je jedan deo “levice”, spremajući se za liberalni praznik “međunarodnog dana borbe protiv rasizma, fašizma, antisemitizma i ksenofobije”, organizovao tribinu. Poziv na tribinu je, naravno, bio i na sajtu “Peščanika”, a na tribini je, između ostalog, pričao i pomenuti profesor metodologije na Filozofskom fakultetu, Vladimir Ilić.
Vladimir Ilić je, inače, čovek koji je 2003. godine uradio istraživanje “Minimiziranje otpora reformama i integraciji Srbije”, koji je služio domaćim i stranim eksponentima krupnog kapitala u sledećem cilju o kome se priča u uvodu:
"Cilj projekta jeste otkrivanje eksponenata masovnih otpora reformama i stvaranje plana kampanje za efektivno minimiziranje njihovog udela i uticaja. Naime, različiti politički, kriminalni, privredni i drugi činioci u zemlji koji se odupiru reformama u Srbiji i njenoj integraciji u međunarodnu zajednicu na različite načine komuniciraju sa svojom “masovnom bazom”. Neke grupacije u stanovništvu, a pre svega nekvalifikovani radnici, stanovništvo predgrađa i prigrađa, radnici koji žive na selu i obrađuju porodična imanja, a od starosnih kategorija stariji ljudi, po pravilu su se u toku minule decenije javljali kao masovni nosioci otpora izvlačenju Srbije iz zaostalosti i njenog povezivanja sa bližim zapadno-balkanskim i širim međunarodnim okruženjem. U pitanju je biološki ili tržišno nekompetitivni deo stanovništva čije stavove, prema realnom izbornom ponašanju kao i prema rezultatima niza istraživanja, karakterišu preživeli komunistički egalitarizam, etnonacionalizam, ksenofobija i anti-tržišna orijentacija."

Ukratko, cilj projekta jeste slamanje radničkog i narodnog otpora otpuštanjima i otimanju imovine. Ok, jasno je. No, ovaj čovek se nekako pozove na tribinu koju organizuju levičari (!) da bi rekao sledeće:
"Ako levica podrži krajnju desnicu, preko navijačkih grupa, desnih grupa i organizacija, protiv mundijalista ili države kao nosioca legitimnog monopola na prinudu, završiće kao laka pešadija neofašizma. Stoga nova levica u Srbiji mora da bira: hoće li da koketira sa fašisoidnim navijačkim i sličnim nasilničkim grupama, ili će pristati da preispita svoj odnos prema socijaldemokratskim grupama, nevladinim organizacijama i medijima i prema državama … nova levica, ukoliko misli da joj je glavni protivnik državna represija, može da završi samo kao meso za topove. Ne samo kao meso za domaće tajkune, nego i njihove desničarske, ultradesničarske eksponente“.
Uporedimo ovo sa već navedenim Žižekovim citatom:

“Ono što je tačno danas jeste da radikalna, populistička desnica jeste ta koja obično lomi još uvek dominantan liberalno-demokratski konsenzus, postepeno stavljajući prethodno isključene teme (delimično opravdanje fašizma, potreba da se izdaju državljanstva na osnovu etničkog identiteta itd). Ipak, hegemona liberalna demokratija koristi sve to da bi ucenjivala levicu - "dajte, ne igrajmo se vatrom, uoči novog desničarskog divljanja trebali bismo kao nikad da insistiramo na demokratskom konsenzusu - svaka kritika svesno ili nesvesno pomaže desnici". Ovo je ključna linija podele, mi moramo da odbijemo ovu ucenu, preuzimajući rizik rušenja liberalnog konsenzusa sve do propitivanja samog koncepta demokratije".

Stvar je bolno jasna.

Druga stvar je pitanje ciganskih naselja kod kompleksa Belvil. 
Na tom planu je, takođe, ostvarena široka saradnja “levice”, nevladinih organizacija, “umetničke scene” i ostalih grupa za reagovanje. No, problem nad problemima “levice” je što je pristala na dominantni okvir tumačenja liberalizma, i sve to počela da ocenjuje kao rasizam gradske uprave (!!!). Dakle, objektivni ekonomski procesi se tumače kao hir, kapric, vredan moralnog prezira i gađenja. Dragan Đilas se tu naziva “rasistom”, iako su te akcije potpuno nevezane za to šta je Dragan Đilas kod sebe kući privatno. Te akcije su akcije interesa kapitala i njih bi morao da sprovodi i rasista i ne-rasista. Nije ih grad premeštao jer “smrde, drogiraju se, kradu”, već ih je premeštao jer tu želi da gradi zgrade i puteve i ne želi “neformalno naselje” tamo gde viša klasa treba da plati svoje skupe stanove. To nije kapric ili incident, to je tok kapitala i sa tog mesta bi bio raseljen svako, ma koje boje bio. Koristiti reč “rasizam” ili “fašizam” ovde jedino može da ima ulogu depolitizacije, tj. sklanjanja fokusa sa objektivnih, jasnih tokova i interesa kapitala i akcentiranja moralnog kolapsa “zlih kapitalista”. Pitanje rasizma, naravno, ima veze sa tim da oni žive tu i u takvim uslovima, ali se cela buka digla tek uoči iseljavanja, tj. kada su se pojavili bageri. Momenat dolaska bagera je upravo momenat koji najmanje ima veze sa rasizmom, momenat dolaska bagera je momenat pravljenja prostora za širenje kapitala i taj isti kapital nema oči za boje, on jednako razara i Cigane i belce i Indijce i koga god treba. Drugim rečima, borba protiv tog bagera se ne vodi taj dan, ispred tog bagera. Borba protiv tog bagera može da bude samo klasna borba koja bi donela racionalnu i organizovanu stambenu politiku. Tada ispred tog bagera, ti samo vršiš sistemsku korekciju prigovora savesti civilnog društva tokom širenja interesa kapitala koji je, pogađate, neumoljiv.


Da zaključimo – ideja socijalizma, klasne analize itd. ima pred sobom dug put u Srbiji.
Taj put je trnovit i pre svega zahteva obraćanje pažnje na to kakva pitanja se postavljaju (prava ili lažna) i to kojim i čijim se jezikom priča, čije se reči koriste, dakle – čiji interesi se artikulišu. To je prava borba, u ovim uslovima u kojima adresata nema ili barem još uvek taj adresat nije koherentan.

Tri stavke kojima se treba baviti su:
- ekonomija (da bi se stvorio materijalistički uvid u analizu),
- teorija ideologije i psihoanaliza (potrebni za razumevanje funkcionisanja imaginarnog odnosa prema realnim fenomenima, jako bitnim za borbu u savremenom kapitalizmu)
- istorija (da bi se stekli uvidi u određene sisteme razvoja politike kroz istoriju klasne borbe)

во-первых - учиться, во-вторых - учиться, в третьих – учиться.

To je rekao Lenjin. “Prvo, učiti, drugo – učiti i treće – učiti”.

Počnimo da učimo.

петак, 23. март 2012.

Istorija jedne dezorijentacije



Pratiti politički istorijat modernih „levičarskih“ grupa na teritoriji Srbije nema puno smisla pre 2000-e, jer je period pre 2000-e bio period opšte i još veće ideološke konfuzije u Srbiji. Leva ideja je bila usisana u režim Slobodana Miloševića i ideja o „socijalizmu“ je bila prisutna jedino u crvenoj boji dominantnoj u vizuelnim predstavljanjima Socijalističke Partije Srbije.
Politička realnost perioda 1991-2000 je bila takva da su mnogi „pripremani“ marksistički intelektualci (uglavnom sa Filozofskog fakulteta) nakon pada socijalizma prosto priklonili „Drugoj Srbiji“, građanskom frontu partija, nevladinih organizacija i intelektualaca koji su želeli pad „autokratskog režima Slobodana Miloševića“, „pad poslednjeg komunističkog režima“ (!), pad „retrogradnog autokrate koji drži Srbiju u XIX veku“ itd.
Teren za takav prelazak je, doduše, pripreman u periodu nakon '68-e, u ruševinama studentskog pokreta.  Čini nam se da je za razumevanje potpune dezorijentacije levičarske ideje u XXI veku potrebno razumeti istorijski kontekst odstupanja od klase, davno pre 1991. i to vreme je koren sadašnje neraščišćene političke traume i nemogućnosti autonomnog postupanja. 
Istovremeno, ova vrsta prelaženja, koketiranja itd - je stvorilo mrežu unutar koje je vrlo bezbedno počelo bivati mešati liberalizam i liberalne pozicije sa pozicijama radikalne emancipacije i klasne borbe. 
Upravo tu, u tom "mešanju", treba razvezivati klupko.

Dakle, ovo radikalno skretanje na građanske pozicije se mora gledati u svetlu rada grupe Praxis, grupe filozofa “disidenata” koja je na liniji Beograd-Zagreb tražila rešenje zagonetke titoizma u “povratku mladom Marksu” – Marksu humanisti, Marksu teoretičaru otuđenja, Marksu teoretičaru “slobodnog ljudskog individuuma koji se iskrivljuje od strane real-socijalizma” itd. 
Grupa Praxis je, takođe, zahtevala slobodu javnog govora u cilju “kritike postojećeg stanja” itd.
Da bismo skratili priču, od “ranog Marksa humanizma”, krenulo se na razne varijacije anarhizma, zelenog anarhizma, zalaganja za “civilno društvo i liberalizaciju” ili svega onoga što je bilo popularno nakon 1970. u svetskoj politici. O ovome svedoči ono što danas stoji na sajtu Demokratske stranke, najjače građanske partije u Srbiji

“Šezdesetih godina mladi intelektualci organizuju prve opozicione grupe u bivšoj SFRJ, sa sedištem u Beogradu. Posle studentskih demonstracija 1968. godine, oni su osnovali Komitet za zaštitu prava čoveka i okupljali se oko pojedinih omladinskih i stručnih listova, delujući na taj način kao jedina opozicija komunističkom sistemu Josipa Broza Tita.”
Ovo je melanž koji je dao Zorana Đinđića, između ostalog. Mešavina malo anarhizma, malo kritičke škole iz Frankfurta, malo liberalizma – sve u ime slobode čoveka i izlaska iz “sumorne svakodnevnice realno postojećeg socijalizma”; diplomski rad na Filozofskom fakultetu u Beogradu branio je na temu “'Karl Korš i reafirmacija revolucije u marksizmu”,  a na univerzitetu u Konstancu pod Habermasom je doktorirao na tezi "Problemi utemeljenja kritičke teorije društva", a uspeo je da bude i urednik lista Theoria, zvaničnog lista Filozofskog društva Srbije (!). Negde u procesu svega toga, formiran je i “Komitet za zaštitu prava čoveka”, a pokojni Zoran je stavio i ovu stavku u svoju političku biografiju 

“To Đinđića nagoni na odlazak u Njemačku gdje postaje blizak s pristašama ultralijeve terorističke organizacije Badder-Meinhof. Đinđić je tvrdio kako su mu se svidjele njihove kritike kapitalizma koji isisava bogatstva iz siromašnih zemalja. U međuvremenu u Beogradu su uhićena četiri njemačka terorista. Njemačke su vlasti zatražile da ih Jugoslavija izruči, a jugoslavenske vlasti su pristale na to pod uvjetom da im Njemačka zauzvrat izruči nekoliko hrvatskih političkih emigranata. Dok su trajali pregovori, pristaše teroristčke skupine obratile su mu se kako bi im pomogao u pronalaženju odvjetnika koji će preuzeti obranu uhićenih. Đinđić je angažirao Srđana Popovića koji ga je branio na suđenju u Ljubljani.”
Beogradski deo Praxisa je izbačen sa fakulteta 1975.  Da bismo ovo brže prešli, krenućemo sa citatima:

“Naime, Narodna skupština Srbije je 28. januara 1975. izglasala Odluku (lex specialis) kojom se „grupa profesora“ (Marković, Tadić, Stojanović, Životić, Golubović, Mićunović, Inđić, Popov) udaljava sa univerziteta i „stavlja na raspoloženje“ resornom ministarstvu (uz nadoknadu plate). Zbog nastavka kritičke delatnosti grupe profesorâ Filozofskog fakulteta u Beogradu, u javnosti koja im je bila dostupna, i to više u inostranstvu nego u zemlji, vlast je otišla korak dalje u represiji, pa posle nekoliko godina ukinula i inače oskudnu materijalnu nadoknadu za platu; poslala ih je na berzu rada, misleći da se ratosiljala bede. Po njenom uverenju, zadala je tako završni udarac u inače dugotrajnoj borbi pre svega protiv beogradskog studentskog pokreta (lideri su već bivali po zatvorima), tada široko leve provenijencije, i protiv simbola praxis-grupe, beogradsko krilo.”
Naime, radi se o Mihajlu Markoviću, Ljubomiru Tadiću, Svetozaru Stojanoviću, Dragoljubu Mićunoviću, Trivi Inđiću, Zagorki Golubović i Nebojši Popovu.
Pogledajmo sada njihove skorašnje političke uspehe.

Ljubomir Tadić – prema sopstvenom priznanju, autor naziva “Crveni univerzitet Karl Marks”. Pristalicateorijski zasnovane kritike svih oblika otuđene i postvarene dominacije” koja je svoj teorijski zenit dostigla prelaskom na buržoaske teorije, jedan je od suosnivača Demokratske stranke 1989. Jedan je od pionira “druge Srbije” i otac Borisa Tadića.

Nebojša Popov – osnivač Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI). Bio je i  jedan od organizatora Slobodnog univerziteta, koji se održavao po privatnim stanovima. Kao član peticionaškog pokreta i pokreta za podršku poljskom pokretu Solidarnošć, bio je uhapšen i prekršajno osuđen na kaznu zatvora od 25 dana. Jedan od osnivača Građanskog saveza Srbije. Tokom vremena Praxisa, na letnje sastanke u Dubrovniku dovodio sve važne igrače marksističkog humanizma tadašnjice – Froma, Markuzea, Goldmana, Kolakovskog. Čak i jednog katoličkog vikara, koga je zanimala fenomenologija. Od 1990. je urednik lista “Republika – glasila građanskog samooslobođenja (!)”.

Zagorka Golubović – nakon isključenja sa fakulteta, predavala je u Švedskoj, Americi i Engleskoj. 1981. se vratila u Srbiju. Skoro je pisala sinu svog druga iz dana disidenstva kako je stanje u državi porazno i da bi morao malo više da se angažuje. Nije dobila odgovor. Sa Srbijankom Turajlić osnovala je Alternativnu Akademsku Obrazovnu Mrežu.

Svetozar  Stojanović - Bio je direktor Instituta za filozofiju i društvenu teoriju 1994-2000. Vraćen je na Univerzitet početkom 90-ih godina. Bio je predsednik Filozofskog društva Srbije 1970-1974. Bio je osnivač i predsednik Srpsko-američkog centra u Beogradu. Ovaj centar je kasnije prerastao u Centar za nacionalnu strategiju. U periodu od 15. juna 1992. do 31. maja 1993. bio je specijalni savetnik Dobrice Ćosića, tadašnjeg predsednika SR Jugoslavije. Vodio je njegov savetnički tim. Bio je član Upravnog odbora komapnije „Politika“, zatim član Saveta Republičke radio-difuzne agencije (RRA). Uvršten je u Biographical Dictionary of Twentieth Century Philosophers 1996. zajedno sa Branislavom Petronijevićem i Mihailom Markovićem iz Srbije.  

Dragoljub Mićunović - Od 1981. godine radio je u Centru za filozofiju i društvenu teoriju. Političku karijeru je započeo na Filozofskom fakultetu kada je, 1968. godine, bio jedan od vođa studentskog pokreta i igrao jednu od ključnih uloga tokom demonstracija kao predsednik Akcionog odbora. Inicirao je 1989. sa grupom disidenata osnivanje Demokratske stranke − prve opozicione stranke u Srbiji. Na Osnivačkoj skupštini 1990. je izabran za predsednika Demokratske stranke, a reizabran je 1992. Podneo je ostavku na ovu funkciju 1994. Sa grupom istaknutih intelektualaca, 1994. je formirao Fond Centar za demokratiju, nevladinu organizaciju za razvoj civilnog društva i nevladinih organizacija, građansko obrazovanje i pripremanje političkih i društvenih reformi. U septembru 1999. je pozvao sve opozicione stranke u Srbiji na ujedinjenje organizujući "Okrugli sto opozicionih stranaka u Srbiji" koji je rezultirao stvaranjem koalicije DOS (Demokratske opozicije Srbije). Bio je šef naših parlamentarnih delegacija u Parlamentarnoj Skupštini Saveta Evrope i Parlamentarnoj Skupštini OEBS. Predsednik Političkog saveta Demokratske stranke. Član Predsedništva i Glavnog odbora DS. Prvi je dobitnik Nagrade za toleranciju koju dodeljuju Ministarstvo za ljudska prava, OEBS i 92, kao i nagradu Evropskog pokreta u Srbiji.

Trivo Inđić – Zvanični anarhista 1968-e i čovek za sve upotrebe. Radio je kao sociološki istraživač Instituta za proučavanje kulturnog razvoja, Instituta za međunarodnu politiku i ekonomiju i Instituta za evropske studije u Beogradu. Bio je pomoćnik saveznog ministra za obrazovanje u periodu 1992-1994, ali i ambasador u vladi DOS-a, u Španiji, 2001-2004. Danas je ovaj stručnjak za istoriju anarhizma savetnik sina svog nekadašnjeg disidentskog druga kojem se Zaga Golubović obratila pismom.

Mihajlo Marković – Stari Mihajlo je odavde jedini otišao putem “prve Srbije”. U januaru 1975. je iz političkih razloga suspendovan na Filozofskom fakultetu i potom postao jedan od poznatijih disidenata. 1980-tih bio je jedan od autora Memoranduma SANU o poziciji srpskog naroda u jugoslovenskoj federaciji. Bio jedan od osnivača Socijalističke partije Srbije (SPS) i autor programskih načela SPS, važio je za ideologa partije dok novembra 1995. nije bio isključen iz SPS. Razlog za isključenje bilo je njegovo suprostavljanje osnivanju Jugoslovenske levice.  Marković je bio član i Aristotelovskog društva u Londonu, Bertrand Raselove fondacije, Međunarodne humanističke i etičke unije, Svetske federacije za istraživanje budućnosti, Međunarodna akademija za mir, Jugoslovenskog udruženja za filozofiju, Srpskog filozofskog društva, Međunarodnog filozofskog instituta u Parizu, Međunarodni centar za istraživanja samoupravljanja, Srpske književne zadruge i Nacionalne komisija UNESKO-a.

Kako se ipak ovih 6 ili 7 individua vratilo na Filozofski fakultet i krenulo da radi sistematizovano protiv filozofije marksizma i ideje socijalizma. Evo ovako,

“Ova je mera (otpuštanja i stavljanja na tržište rada), međutim, naišla na snažno reagovanje kolega iz sveta, pa je tako Međunarodna organizacija rada, 1980. godine, pokrenula postupak za preispitivanje poštovanja međunarodnih konvencija od strane Jugoslavije, posebno Konvencije br. 111, koja zabranjuje bilo kakvu diskriminaciju, pa i ideološku i političku, u sferi radnih odnosa. Kako bi se izbegle sankcije međunarodne zajednice zbog kršenja potpisanih ugovora, vlasti su zbog toga bile primorane da iznova rešavaju slučaj grupe profesora. I rešeno je tako − dvosmisleno kompromisno − što je od strane Vlade SR Srbije osnovan Centar za filozofiju i društvenu teoriju, sa datumom 16. jul 1981. Bio je u sastavu Instituta društvenih nauka kao poseban OOUR (Osnovna organizacija udruženog rada), sa pristupom Univerzitetu, ali bez mogućnosti držanja nastave. Mislilo se tako da je time rešena državna nevolja. Međutim, svojim je postojanjem Institut, na osoben način, primajući u svoja nedra sve mlađe i mlađe saradnice/saradnike, proširivao duhovni prostor u Beogradu, Srbiji, svakako i u okružju, negdanjoj Jugoslaviji, i to bilo na pozitivan ili, ponegde, negativan način. Na žalost. Ali i na sreću mlađeg sveta iz nauke koji ima mogućnost da izlaže javno svoja vjeruju.”
Ovde je koren Beogradskog kruga, grupe ljudi koji su bili jezgro ideologa savremenog srpskog elitnog liberalizma, onog koji nema vremena za “zaostali narod”, onaj koji želi da ga “nabrzinu šokira” i priključi se “evropskoj porodici naroda”. Centar za filozofiju i društvenu teoriju, kasnije Institut (od 1992.) je proizveo Beogradski krug, neformalnu organizaciju koju su činili “ugledni književnici, umetnici, novinari, reditelji, arhitekti, glumci, prevodioci, publicisti, rečju: nezavisni intelektualci, čime je održavano dostojanstvo javne reči i čuvan nasušni kontakt sa istinom”. U ovim koordinatama je stvaran mit o “mračnim devedesetim”, mit o “orijentalizaciji ili despotskom mentalitetu Srbije”, mit o “propadanju srednje klase, tog ključnog sloja” i odavde se (takođe, zajedno sa Miloševićem) ratovalo sa interesima naroda, tj. radničke klase i ostalim slojevima na čije se interese udaralo nemilosrdno. Tu se "Druga Srbija" samouspostavila kao – emancipovana, građanska, tolerantna, senzibilisana, kulturna, “spremna uvek za nova saznanja” Srbija. “Prva Srbija” je bila sve što nije “Druga”, a “Druga” je kod ogorčenog građanskog elitiste Radomira Konstantinovića našla sve što joj je potrebno za društveni angažman.
Državno finansirano obrazovanje je tako iškolovalo dve generacije klasnih preletača, da bi na padu socijalizma i Aljoša Mimica i Ivan Čolović i Todor Kuljić i Olivera Milosavljević i Vladimir Ilić, među najistaknutijima, se manje-više otvoreno stavili u službu restauracije kapitalizma i privatnog vlasništva. 

Građanski liberalizam je sve od kraja sedamdesetih manje-više zvanična ideologija Filozofskog fakulteta u Beogradu. 1968. i 1996. su stvorile neprirodan, ali, u krajnjoj instanci, neminovan kontinuitet pod “Pravima Čoveka”. U tom smislu, nasleđa 1945. su indirektno pregažena, da bi se 1991. vratili na 1789., sa Marksa i Engelsa, na Markiza de Lafajeta. To je bio domaći doprinos istoriji i ideji 'post-politike'; na kraju istorije u slučaju Srbije, nalazila se 1789-a.



Prva generacija koja je imala veze sa nekim levičarskim idejama, pokušajem nekakve revalorizacije, je bila ona rođena između 1976. i 1980. – dakle one koja u kasnim devedesetim stiže na beogradski univerzitet, u jeku građanske histerije protiv Slobodana Miloševića. Logično, u momentu jednog jasne “zabrane mišljenja” u stanju opšte urgencije, nije imalo prostora za klasnu politiku – pitanje je bilo “ili jesi ili nisi protiv Miloševića”, tako da je logično zašto je pojava relativno autonomnih inicijativa vezana za dve ili tri godine nakon pada režima Miloševića. Tadašnji levo-liberalni studenti su eksperimentisali oko Građanskog saveza Srbije, dok se on nije pocepao 1996-e, nakon odluke GSS-a da ode u koaliciju "Zajedno". Od pocepanog dela stvorila se Socijaldemokratska Unija sa Žarkom Koraćem na čelu, koja je bila poligon unutar koga su mnogi intelektualci i aktivisti današnje neformalne “levice” – učili da razumeju politiku. Korać je, naravno, doktorirao psihologiju na Filozofskom fakultetu, na kome i dan danas predaje. Njegov otac, Veljko Korać, osnivač je katedre za sociologiju na Filozofskom fakultetu i bio je član Praxisa.

Očigledno je treći sprat Filozofskog fakulteta u Beogradu tradicionalno ukopan u određene pozicije, ali je veliko veliko pitanje – čije su to pozicije ? Ko priča sa njih i iza njih ? Da li su te pozicije nužno u skladu sa interesima radničke klase ? Prosto - preleta, skretanja, zaokreta i napuštanja je bilo toliko da je, nakon svega, vrlo problematično pričati o “crvenoj istoriji” od 1968-e naovamo jer sve što smo dobili jeste dosledna politika kapitulacije pred idejom liberalizma. “Crveni univerzitet Karl Marks” je kroz svoje učinke (dakle ne namere i saopštenja, već učinke), doveo do legitimizacije diskursa ljudskih prava i prava čoveka, a dobro je jasno za šta je to šifra.

No vratimo se na stanje nakon 2000-e, nakon pada Miloševića, pod vođstvom koalicije levog i desnog krila srpskog pro-zapadno orijentisanog građanstva.

Filozofski fakultet, osobito njegov treći sprat, nastavio je da bude okosnica svega i svačega što je na sebe lepilo etiketu “levog”. Svakako da jeste bio centar savremene, liberalne misli – ali je veliko pitanje koje od tih misli doprinose klasnoj borbi i kako. Istovremeno, tek nakon pada Miloševića, fondovi velikih međunarnodnih nevladinih organizacija su se stuštili u Srbiju. Nakon 2000. godine ovo je postala primarna grana mladih beogradskih intelektualaca, rad u ime “osnaživanja i pospešivanja razvoja civilnog društva”, mnogi profesori i mladi, liberalni kadrovi “Otpora” i sl. su našli svoj poziv ovde. “Promovisanje politike reformi i integracije” je tek nakon 2000-e postalo posao vredan više desetina miliona dolara i svako ko je hteo mogao je da muze fondove raznih zapadnih filantropskih organizacija koje nisu pitale za cenu. U pitanju je bio važan posao re-kolonizacije prostora kome nije bilo pristupa od 1940-e.

U takvoj situaciji, male i neformalne grupe “levičarskih entuzijasta” su lelujale od teorije do teorije, od sastanka do sastanka. Časopis Prelom, koji je barem bio pokušaj ustanovljenja “novog starta” od 2001. naovamo, raspao se pod pritiskom unutar-organizacijskih sukoba, ali i nemanja jasne artikulacije cilja – da li su oni početak nekakve političke platforme uvođenja klasne perspektive ili su prosto još jedan, recimo kvalitetan, časopis za savremenu teoriju. Ipak, Prelom nam je ostavio u nasleđe prvo i pre svega, potrebu kritikovanja diskursa “Druge Srbije” i njenih suludih obrta – to je i osnovno pitanje zaloga ideje o levici u Srbiji danas. Primetićete da se tokom tekstova izbegava svesno tvrdnja da se priča o “srpskoj levici”, isključivo iz razloga što ona ne postoji. Ona postoji kao pokušaj, želja, tendencija – ali ne postoji kao delatni faktor, kao činilac, kao nešto što može da proizvede određeni nivo hegemonije tumačenja političkih procesa u Srbiji i da zadobije masovnu podršku. Upravo, jedan od razloga zbog koga ta tendencija sebe večito ostavlja “po strani”, večito se stavlja u ulogu “korektora” – jeste to odbijanje da se razračuna sa idejama, konceptima i praksama “Druge Srbije”, kojoj duguje u pristojnoj meri. U tom smislu, značaj rada pojedinih autora oko Preloma je nemerljiv – jer se tu povukao prvi potez. Ok, potez možda odigran bez finiša i potez odigran nejasno, ali potez vredan pomena i vredan naše pažnje. Takođe, nasleđe Preloma je i ono koje nam je barem ponudilo teorijski zalog velikog francuskog marksiste Luja Altisera, ali i približilo nas radu Slavoja Žižeka. Ta dva autora su potpuno bespotrebno marginalizovana u današnjim “levičarskim” krugovima, koji, nemajući jasan razlog za to, odbijaju da se bave autorima nakon Drugog sv. rata.

Kad smo već kod ovog odbijanja, treba ispitati logiku tog odbijanja.
Ovo odbijanje bavljenja "neortodoksijom", kao i još mnogi drugi postupci, smeštaju se u okvir političke simulacije
Naime, dosta pojedinaca i pojedinki na “levici” ima problem da se susretne sa svojim nepostojećim mestom u politici Srbije. U tom suludom odbijanju da se sebe pogleda u ogledalo (što je preduslov političke iskrenosti), dolazi se do raznih taktika (samo)zavaravanja. Jedna od onih najtužnijih jeste igra međusobne referencije, gde se između nevidljivih, sitnih grupa simulira politički sukob i jasna zavađenost, na onaj način koji je grupa Monti Pajton predstavila u “Žitiju Brajanovom”, između Narodnog Fronta Judeje i Judejskog Narodnog Fronta. Tako je istorijat prepun sitnih zvrčki, trvenja, podmetanja, sabotaža i upada “onom drugom”, onom koji, navodno, “predstavlja ovakav i ovakav problem za ovakvu i ovakvu stvar”. Na taj način se vidi politička nezrelost usled nemanja kapaciteta za bavljenje politikom u širokom smislu. Gomila puta i nama, i ljudima oko nas se, od strane “trećeg lica”, upućivalo pitanje “A zašto se ne spojite prosto, pa i sve ukupno vas je malo, a kamoli ovako” – i odgovor je uvek bio onaj koji je podrazumevao oštru i kategoričnu tiradu o “našim razlikama”, o “bitnostima i prednostima” nas ovde i “propustima i manjkavostima” onih tamo. Pravi odgovor bi trebao da glasi “Zato što se igramo politike”. U sličnom interesu se vodi i cela ujdurma oko sukobljavanja sa još marginalnijom ekstremnom desnicom u kojoj je ona ultimativna opasnost koju samo “levica” može da prozre, jer su “liberali korumpirani" (iako se sa njima paktira) itd.

U tom smislu, postojala je i nužda za auto-referencijom, da se “jedan identitet”  jasno odvoji od drugih, ali i ‘za sebe’, pa otuda konstantna potreba da se pronalaze nove “autentične” tradicije ovog ili onog anarhizma ili ovog ili onog marksizma. Ovde posebno treba naglasiti razliku između onih koji odbijaju da se identifikuju sa “post-modernizmom” i onih koji, kroz teorije identiteta i queer teoriju (svesno ili nesvesno), ulaze u to polje. Naime, ova prva, ortodoksna, izrazito “anti-pomo” linija odbija da se bavi savremenim koracima u teoriji klasne politike (pre svega u teoriji ideologije), od straha da će se “zaraziti” nekim teoreticizmom i da će izgubiti oštar klasni njuh, onaj isti koji je rezultirao decenijskom stagnacijom. Ipak, ovo ih ne sprečava da sa ovim drugim, post-ideološkim, “anti-autoritarnim” krilom, paktiraju kad god ih sve zajedno na to pozove jedno krilo srpskog liberalizma. Tako čitao ti Lenjina ili ne čitao, završićeš na mitingu okružen zastavama Evropske Unije, zahtevajući “ravnopravnije i bolje društvo”, time u praksi izvodeći potvrdu o savršenoj funkcionalnosti doba “post-politike” i “doba dijaloga”.

Sa druge strane, ova linija“antiautoritarne levice” (multikulturalne levice), one koja se opskrbljuje post-anarhizmom, vegetarijanstvom, queer teorijom, brige za prava životinja, radikalnim feminizmom itd. – primetićemo da dosta tragova idu nazad do momenta pojave post-modernih teorija kroz rad Centra za ženske studije, koji je formiran 1992. oko grupe autorki koje su se bavile studijama roda, feminizmom i anti-ratnim politikama, bliskim “Ženama u crnom” i ostalim pro-zapadnim feminističkim organizacijama. Slučajno ili ne, ova vrsta diskursa je bila dosta značajna na Filozofskom fakultetu na prelazu iz devedesetih u XXI vek, te je i na taj način opstruirana, pacifikovana, kulturalizovana klasna borba, i prebacivana na teren o borbi između “različitosti”, ili svođena na pitanje “tolerancije ili netolerancije”. U registru “liberalnih nevladinih think tankova” koji je decembra 2000. godine priredio Fond za otvoreno društvo, CZŽS je opisan kao organizacija čija je misija “da kroz rad na problemima roda, etniciteta, nacije, rase, klase (!), radi na stvaranju modela tolerancije razlika svih vrsta (!!), nalazeći teorijski moguće otpore slučajevima isključivanja”. 
 Registar je inače priređen, ako je sudeći po uvodnoj reči, u momentu kada “naša zemlja ulazi u period demokratske promene i reformi”, pa je stoga potrebno “puno angažovanje i saradnja sa relevantnim stranim ekspertima i organizacijama, zajedno sa daljom podrškom donatora, kako onih od ranije, tako i novih koji će tek doći u Srbiju”. Biznis političke transformacije.

Upravo je ovo drugo krilo, da ga za potrebe teksta nazovemo “po-mo” krilom, omogućilo direktnu politiku klasne kolaboracije između “levice” i liberalnih političkih pojedinaca i organizacija. No, nije da je vrbovanje “ortodoksnog” krila trajalo dugo, jer pitanje nacionalizma, pitanje desnice, pitanje domaćeg konzervativizma je svima zajedno mnogo veća realna i konkretna prepreka od probijanja zabrane promišljanja liberalnog konsenzusa. Poslednjih godina, ovde se negde pojavljuje i “umetnička scena”, lelujav kolektiv “aktivistički orijentisanih umetnika”, koji se trza na pitanja “rasnog isključivanja”, ali i pitanja “revizije antifašističke istorije”. Ali o tome više neki drugi put, jer sada dolazimo do načelnog pitanja.

Kako načeti liberalni konsenzus ?

Ovo je, kako pre 100 godina, tako i danas ključno i nasušno pitanje revolucionarnog socijalizma.
Kako izazvati tektonska pomeranja građanske ideologije, sistema; šta mrdati i gde, a ne ojačavati sistem i ne obavljati “sistemske funkcije” pomoći, gašenja socijalnih požara, ukazivanja na parcijalne nepravde, “slučajeve isključenja” ovog ili onog tipa, inicirati “kulturu sećanja” ili “kulturu dijaloga”, zahtevati od pravne strukture da interveniše, zalagati se za “strože zakone" ?
Kako izbeći zamku Denkverbota, kako ne dozvoliti Denkverbotu “post-politike”, kulturalizacije politike – da te uvuče i natera te da radiš za logiku kapitala, putem “servisiranja nepravdi” ?

U Srbiji je u zadnjih 20 godina ovo, skoro pa, neizvodljiv zadatak. Priznaćemo svi, jako težak.
U zemlji u kojoj već 20 godina (a u poslednjih 12 posebno) radnička klasa trpi strašne udarce: deklasira se, otpušta, raštrkava, pauperizuje, u zemlji koja je solidno prožeta nacionalizmom i idejom “nacionalnog kolektiva”, u zemlji u kojoj sindikati odavno nisu organizovani a kamoli borbeni, u zemlji koja je za 20 godina imala dve temeljne društvene promene plus razorne sankcije i blokade, u zemlji koja je skoro potpuno pod kontrolom stanog kapitala – sva je prilika da radiš protiv svih šansi.

“Leva ideja” kao apstrakt je u Srbiji izgubila svoj adresat i poslednjih osam ili devet godina, ona se obraća svima koji bi slušali. Naravno, posredstvom državnih ideoloških aparata koji 24-7 regulišu i rade čvrsto na re-učvršćivanju klasnih odnosa dominacije – ta poruka je ometena ne samo u transferu ka “slušaocu”, već i u nastajanju. To, naravno, nije samo slučaj sa Srbijom, Žižek je odavno govorio o eri ne samo pogrešnih odgovora, nego i pogrešnih pitanja. On je pogrešna pitanja nazvao – ideologijom.

Čini mi se da je ideja pogrešnih pitanja nikad značajnija za ideju levice u Srbiji, samim tim ideja o značaju i funkcionisanju ideologije. Način na koji posmatramo problem vrlo često je prvi korak za rešiti u sagledavanju celog problema, a borba za način posmatranja je borba za interpretaciju, borba za hegemoniju. Kada se bavimo problemom, realnim problemom, ideologija igra svoju mistifikujuću funkciju i nipošto nije dovoljan samo taj poziv “autentične plemenitosti levičarske duše”. Svako ko želi da se bavi, na bilo koji način, pitanjem politike radikalne emancipacije mora da bude svestan da se ništa ne podrazumeva i da baš tamo gde ti se čini da nema nikakve sumnje – da bi tu trebao biti dva puta sumnjičav.

Na neki način, još je teže baviti se klasnom politikom nakon pada realnog socijalizma 1991. Nakon pada tog velikog, “otuđenog”, zlog “Drugog” – uloga levice je skrajnuta na “simpatični prirepak” ideologiji savremenog, post-modernog liberalizma. 
To stanje mora da bude ne samo ukinuto u teorijskim promatranjima, nego i u praktičnom raskidu sa praksama koje potvrđuju da “levica” igra “prema pravilima”, što znači otvaranju novog fronta pitanja i insistiranju na najstrožijem mogućem oblikovanju tih pitanja.

Završili bismo sa ovim citatom Slavoja Žižeka, 
"Ono što je tačno danas jeste da radikalna, populistička desnica jeste ta koja obično lomi još uvek dominantan liberalno-demokratski konsenzus, postepeno stavljajući prethodno isključene teme (delimično opravdanje fašizma, potreba da se izdaju državljanstva na osnovu etničkog identiteta itd). Ipak, hegemona liberalna demokratija koristi sve to da bi ucenjivala levicu - "dajte, ne igrajmo se vatrom, uoči novog desničarskog divljanja trebali bismo kao nikad da insistiramo na demokratskom konsenzusu - svaka kritika svesno ili nesvesno pomaže desnici". Ovo je ključna linija podele, mi moramo da odbijemo ovu ucenu, preuzimajući rizik rušenja liberalnog konsenzusa sve do propitivanja samog koncepta demokratije".


kraj 1. dela

четвртак, 22. март 2012.

Depolitizovana petokraka: tragedija i farsa


На планини, на Јелици,
Састали се сви четници.
Састали се, па говоре,
Петокраку да оборе.

Петокраку, јер не ваља,
Она неће Петра краља.
Она не да српском роду
Људска права и слободу.





Naravno, u maniru stare dobre ideje „vanrednog stanja“ – levi liberalizam u Srbiji opet agituje za „ljudska prava“, dakle slobodu tržišta i nekakav „pravi kapitalizam“, kapitalizam sa ljudskim licem.
Da ne bi puno okolišali, zapravo stvar je ovde prilično jasna zašto ne treba nasedati na priče o užasu rehabilitacije – krenućemo odmah citatima.

Naime, pokojni Zoran Đinđić, pali heroj srpskog liberalizma, 1991. je rekao na ovu temu:
Država i društvo moraju biti dezinfikovani i dekontaminirani od svih tragova partije koja ih je oblikovala po svojoj meri. Za taj poduhvat je potrebna jasna odluka i jasni činovi. U Sovjetskom Savezu je bio neophodan državni udar da bi reformski političari shvatili ovu elementarnu činjenicu. U Srbiji se o radikalnim promenama i ne govori, a kamoli da se sprovode. Osim ako nam možda iz zemlje iz koje nam je došla bolest ne dođe i lek za nju?

5 godina kasnije, skidao je petokrake sa alpinistima po Beogradu i cerio se sa njima pred kamerama.
Postavio bih pitanje onom delu liberalnog krila u Srbiji koje se sad buni protiv rehabilitacije – izvinite, ali šta ste tada mislili, radili, očekivali ? Sada, 2012-e vi kažete:

Pokušaj njegove rehabilitacije poništava antifašističku borbu srpskog i svih drugih jugoslovenskih naroda. (…) Poslednjih decenija došlo do revizije i falsifikovanja istorije i marginalizacije partizanskog pokreta, čime su se Srbija i srpski narod samoisključili iz fronta evropskih antifašističkih snaga.”

E pa, o ovome ste trebali da razmišljate 1991-e ili da isto ovo pišete kada je vaš Zoran Đinđić plaćao ljude da se veru po beogradskim kupolama upravo da bi skidali simbole “antifašističke borbe srpskog i svih drugih jugoslovenskih naroda”. Šta ste očekivali tada, da neće kad tad sevnuti kruna ? Šteta što ste vrlo brzo, zasuti dolarima i donacijama, zaboravili pouke o gvozdenom zakonu istorijske nužnosti, o kome ste besplatno učili na besplatnim fakultetima.

Ravna Gora vam je došla na vrata ovaj put na leđima ljudskih prava i slobode, na istim onim leđima koja su vas nosila kroz vaša suluda taktička partnerstva sa svim vidovima građanskog četništva 5.oktobra, kada ste tog imaginarnog “Slobu komunjaru” skidali pod zastavama Amerike, Evropske Unije, ali i crnih zastava sa lobanjom ispod koje je pisalo “Sloboda ili smrt” – zašto se sada bunite ? Zašto se bunite kada ste vi istorijski pobednici ? 
Zašto se bunite kada su upravo pod Đinđićevim mandatom gradonačelnika ulice narodnih heroja bile menjane imenima kraljeva i plemstva ? 
Prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. 
Farsa privatnog vlasništva, parlamentarne demokratije, ljudskih prava i višepartijskog sistema. Farsa uključivanja “nepravedno i ideološki isključenih”.

Problem je u tome što vama fali “neideološki, objektivni antifašizam” – vi niste imali Čerčila, Ruzvelta, De Gola, dobili ste jaku Komunističku partiju koja je ukinula monarhiju koju su vaši ideološki prethodnici podržavali. “Antifašizam” koji sada tako bolno prizivate je isti onaj “Antifašizam” koji je vama oduzimao ogromne kuće, posede, fabrike, zemlju, pa i “doveo Ruse da piju i siluju po Beogradu” – nad čim ste kukali 50 godina, a nije da se ta kuknjava sada stišala, samo sad imate drugačije fiksacije, imate jačeg protivnika.

Uostalom, koji je vaš udeo u kuknjavi ? Gde ste vi bili u periodu za kojim kukate sada ? Oficijalna istorija Demokratske stranke kaže ovo: 

“Kada je Nemačka 1941. okupirala Kraljevinu Jugoslaviju, deo rukovodstva Demokratske stranke odlazi u Veliku Britaniju, gde sa ostalim strankama pristupa Vladi u izbeglištvu. Mlađi rukovodioci ostaju u zemlji i pod okupacijom aktivno učestvuju u gerilskom pokretu Draže Mihajlovića i antifašističkom pokretu Josipa Broza Tita.”
To gde su oni u bili, pre svega, radničkom i komunističkom pokretu ne Josipa Broza, nego Komunističke partije Jugoslavije, Partije koja je bila za revolucionarni, nasilni prevrat – istoriji nije poznato. Idemo dalje.
“Posle završetaka rata i sporazuma Petra II Karađorđevića i Josipa Broza Tita, deo rukovodstva Demokratske stranke se vraća u zemlju i učestvuje u Privremenoj vladi. Predsednik Demokratske stranke, Milan Grol, postaje potpredsednik Vlade. Zbog komunističke represije i neregularnosti, rukovodstvo Demokratske stranke 1945. poziva narod da bojkotuje komunističke izbore.
Demokratska stranka i Milan Grol počinju avgusta 1945. otvorenu borbu protiv komunista svojim nedeljnim listom “Demokratija” ali koji se ubrzo zatvara jer su sindikati odbili da njihovi članovi štampaju taj list. Ovaj list i Demokratska stranka bili su jedina otvorena i značajna opozicija u toku jeseni 1945. Demokratska stranka ubrzo prestaje sa radom jer nije postojao ni jedan uslov za slobodno delovanje stranaka. Deo rukovodstva Demokratske stranke odlazi u emigraciju, a neki, uglavnom mlađi članovi, okupljeni u Demokratsku omladinu, pokušavaju da nastave rad u ilegali. Tokom narednih nekoliko godina skoro svi su pohapšeni i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, tako da rad Stranke od 1948. zamire.”




Kako se vremena menjaju. Vremena se toliko menjaju, da je sada došlo vreme da vapite za nasleđem onog vremena kada su vam nabijali represiju i neregularnosti, “krali imovinu”, ukidali političke slobode, hapsili vas, stavljali van zakona. Prosto se čovek pita – koji ludak bi ovo opet priželjkivao da afirmiše nakon pada “poslednjeg komunističkog režima”, u periodu slobode štampe, udruživanja, govora, u periodu parlamentarne demokratije i restitucije. No, ovaj deo srpske elite ima posve lukav i ekscentričan plan.

Njihova pesma danas zvuči ovako:

"Sve to dovoljno je da se svaki pokušaj rehabilitacije Mihailovića kvalifikuje kao duboko nehuman i nemoralan čin. Antifašizam je temelj na kome počiva moderna Evropa. Zato je Srbija obavezna da neguje antifašističke vrednosti. To je i osnova za dobrosusedske odnose i doprinos stabilnosti u regionu", piše u saopštenju.”

Taj “antifašizam na kome danas počiva moderna Evropa” je isti onaj antifašizam koji je pre 4 godine, pravilom o jednakosti “totalitarizama”, dekretom izjednačio realno postojeći socijalizam i nacizam. Samim tim, opet se vama postavlja pitanje – šta vi očekujete u zemljama gde je jedini realni otpor nacističkoj okupaciji bio onaj otpor koji je ne samo hteo da se odupre tome i domaćim saradnicima u tome, već i da izvede revolucionarni prevrat, zapravo da ukine parlamentarnu monarhiju, zavede diktaturu radnika i seljaka i uspostavi radničku republiku ? Sad, naravno, vi imate problema sa ovim drugim, ali vam je draga tamo neka slika o narodima Balkana pod jednom sekularnom zastavom u borbi protiv neke “strašne ideje nacizma” i ako može, želeli biste tu sliku, ali depolitizovanu: bez crvene zastave, bez srpova i čekića, bez crvenog totalitarizma, bez nekih tamo “musavih masa” koje se useljavaju u građanske stanove itd.

Tekst Primoža Krašoveca se upravo odnosio na ovo. On kaže:

“Kada je istina o komunističkom režimu, ta žalosna priča o beskonačnoj (usprkos najvećih napora brojača kostiju) muci žrtava totalitarizma – u obliku iskopanih domobranskih kostiju, nađenih dokumenata iz tajnih arhiva i usmene povijesti preživjelih žrtava komunističkog terora – na kraju razotkrivena, slijedi zahtjev za osvetom (revanšistički moment revizionističkog diskursa), za ispravljanjem nepravdi i uklanjanjem ostataka totalitarnog režima.

Ovaj zahtjev zgodno koincidira s neoliberalnim ekonomskim mjerama novih, postsocijalističkih političkih elita, pa na terenu “popravljanje nepravdi iz vremena totalitarizma“ izgleda kao privatizacija nekadašnjeg društvenog vlasništva (banaka i drugih značajnih financijskih institucija, industrije) i javnih službi (zdravstva, školstva, javnog prometa), smanjivanje materijalnih socijalnih standarda i denacionalizacija nekretnina. Revizionistička historiografija je dakle jedna od osnovnih ideoloških legitimacija tranzicijskih neoliberalnih “strukturnih prilagodbi“. To je očito i iz klasne pozicije, s koje je pisana – ne da se samo kloni ekonomske i socijalne povijesti socijalističke Jugoslavije, koja je povijest iznimnog poboljšanja materijalnog standarda, radničkih prava te životnih i radnih uvjeta radničkih klasa. Ona umjesto toga nudi pojedinačne primjere tragičnih gubitaka privatnog vlasništva nad tvornicama u procesu nacionalizacije i proganjanja pojedinih malograđanskih inteligenata. Brine ju dakle načeto materijalno i duhovno blagostanje građanstva i malograđanstva, ali ne i popravljeno materijalno i duhovno blagostanje radništva (kojega je uvjet određena mjera revolucionarnog nasilja, u namjeri da se organizira egalitarnije društvene i političke odnose), zatiranje slobodnih poduzetnika i slobodnih duhova, ali ne i povijest prakse jednakosti i solidarnosti u Jugoslaviji.

Druga značajna ideološka funkcija revizionizma je rehabilitacija kolaboracije s fašizmom – opet prikladno baš u vrijeme ponovne državne kolaboracije s nekim od fašističkih politika EU (vizni režim za pojedine države nastale iz bivše Jugoslavije, shengenski granični režim, zatvaranje prebjega u “domove za strance“, policijski nadzor i nasilje nad migrantima, državno zatvaranje očiju i toleriranje iskorištavanja migrantskih radnika bez papira, koji rade u Sloveniji na crno i bez ikakvih političkih prava ili socijalne sigurnosti, te i autonomne i autohtone fašističke mjere, kao što je bio izbris). Rasni i nacionalni šovinizam tako postaju dio službenog i legitimnog javnog diskursa, po ideološkoj formuli koje je najsrčanija proponentica Spomenka Hribar (šovinističke eskapade u parlamentu i u znanstvenim monografijama doduše su djelo njenih prostijih suputnika, ali poštenjačka pomirbena ideološka formula Hribarove upravo je ono što osigurava pomirenje između takvih ispada i liberalnog političkog prostora, u kojem bi oni morali biti načelno neprihvatljivi – kada teži narodnom pomirenju Spomenka Hribar u stvari spontano radi za pomirbu između otvoreno fašističkog i deklarirano liberalnog diskursa, koji se, kada baš ne briše ili ne zatvara tuđince u narodnom tijelu, zasniva na vrijednostima slobode i ljudskih prava) – ako je moguće misliti NOB bez revolucije, ako ga je moguće odvajati do te mjere da je moguće opravdavati samo patriotsku borbu za nacionalno oslobođenje (a ne i ekonomsku, socijalnu i političku borbu), te ujedno osuditi njegov revolucionarni dio, onda ista operacija mora vrijediti i za domobranstvo. Domobranstvo tako možemo razlikovati od fašizma, afirmirati njegov patriotski, a odbaciti njegov loš, fašistički dio.

Pomirba je moguća samo uz osudu oba “totalitarna“ elementa, gdje je primarna meta naravno revolucija odnosno komunizam – narod se može ponovo udružiti u pomirbi, samo ako se sjećanje na pokret otpora koji je narod oslobodio od fašističkog genocida depolitizira, ako se neutralizira sve egalitarne i emancipatorne potencijale, koje bi to sjećanje još moglo sadržavati.

Kolaboracija s fašizmom u toj je perspektivi “taktička“, nužna u borbi protiv drugog, komunističkog totalitarizma. Na narodnjaštvo reducirano partizanstvo i od fašizma oprano domobranstvo tako su spremni na pomirbu, dok su fašizam i komunizam izjednačeni u svojem totalitarnom karakteru – i kopanje kostiju te traženje drugih dokaza za totalitarnost komunističkog režima može početi (ujedno mora prestati svako spominjanje njegovih pozitivnih socijalnih i političkih uspjeha i tekovina – posebno zato što je takvo spominjanje uvijek u suprotnosti s neoliberalnim projektom nazvanim tranzicija).”


A liberali, vi ste toliko puta taktički kolaborirali sa ekstremnom desnicom protiv ideje radikalne emancipacije (protiv pitanja ukidanja privatnog vlasništva), da to više nije ni smešno. Sada, kad vetri malo drugačije duvaju, sad biste malo paktirali i sa onim nekim bednim ostacima nekog privida, neke izmaglice levice. Hteli biste malo partizanskog šika - malo sekularnosti bez eksproprijacije imovine, malo tolerancije među narodima bez diktature proleterijata, malo socijaldemokratije bez radikalnog socijalizma. Ne može, niti će moći.

To može samo pod ovim uslovima sada, uslovima u kojima levica u Srbiji praktično ne postoji.

Postoji deo ljudi koji sebe izmaštava u tim terminima, ali koji je nevidljiv u realnoj političkoj borbi. I ovom delu se obraćam sada na taj način što ovom krilu liberala treba upravo ovaj deo “levičara” radi tog kredibiliteta partizanskog šika. Ovaj deo “levičara” će sutra paradirati ispred tog nekog suda koji treba da rehabilituje Srpskog Čiču i imitiraće politički uticaj, politički uticaj pod zastavom liberala koji tamo idu da bi se opirali “duboko nehumanom i nemoralnom činu” i to u ime “evropskog modernog antifašizma” – onog koji je uvek, posebno danas, značio samovolju evropskog kapitala – kolonijalni odnos prema zemljama Balkana, vizne režime, “bele liste”, sulude anti-imigrantske zakone i politike, vojne intervencije, ekonomske eksploatacije, neprijavljene radnike, koji postavlja provizorne vlade “ekonomskih eksperata”, ucenjuje itd. Mislim da je suludo trošiti reči i prostor na to šta to znači, jer je danas i slepom jasno šta je to zapravo.

Ova naša kritika će kod većine tih i takvih “levičara” naravno naići na salve moralizatorskih osuda i etiketiranja u kojima su majstori, etiketiranja “nacionalističkim doušnikom”, “policijskim provokatorom”, “teoreticistom” – u najboljoj tradiciji paranoje tridesetih godina, ali to nema veze. Bitne su činjenice i bitna je Istina. A istina je ta da se sutra ispred tog nekog suda ne brani klasni interes radničke klase u Srbiji, nego olinjali, bankrotirani, lelujavi moral srpskog liberalizma i bankrotirani projekat liberalnog sistema. On će se i sutra kritikovati (od strane levice u izmaglici) onim potpuno obesmišljenim Adornovim citatom o tome kako "ko ćuti o kapitalizmu", treba da "ćuti i o fašizmu", dobro oprobana taktika ne-činjenja i ne-markiranja nikakve razlike i moralnog policijanja. Učinak i dalje ostaje taj isti učinak.


U ovoj situaciji, opet bih citirao reči Slavoja Žižeka iz 2009-e,
“Prva teza je u tome da bi treba videti osnovni problem u kapitalizmu po sebi. Šta to znači? Ne u tehnološkim uzrocima, manipulisanju prirodom, ne u autoritarnoj politici, čak ne ni u rasizmu ili seksizmu, niti u ekološkim opasnostima, već u totalitetu kapitalizma. To znači, iako zvuči utopistično, da treba da se držimo prevazilaženja kapitalizma kao krajnjeg cilja.
Cilj ne treba da nam bude kapitalizam sa ljudskim licem, kao što smo nekada sanjali o socijalizmu sa ljudskim licem – budimo jasni ovde, većina današnje nazovi-levice igra igru kapitalizma sa ljudskim licem, malo boljeg, malo tolerantnijeg. To nije dostatno – to je bezuslovni minimum od koga se ne odstupa ako neko danas želi da bude revolucionarni komunista. Ni kapitalizam sa ljudskim licem – a to „ljudsko lice” može imati različite oblike, više države blagostanja, više tolerancije, šta god želite”.