уторак, 31. јануар 2012.

Civilnom scenom do restauracije kapitalizma

Stipe Ćurković, 2011.


Svojedobno je Tomaž Mastnak ustvrdio da je početkom devedesetih na vlast zapravo došlo upravo civilno društvo, pa je borba devedesetih bila tek omanja, unutarobiteljska svađa između nevladinih organizacija i Tuđmana. Naime, svi su oni, manje ili više, bili gorljivi antikomunisti, žestoki zagovornici tržišta i kapitalističke države.

- Mislim da je važno krenuti od uloge koju je koncept “civilnog društva” igrao u opozicijskim pokretima unutar država “realno postojećeg socijalizma”. U situaciji u kojoj su državne vlasti u velikoj mjeri koncentrirale političku i ekonomsku moć u svojim rukama, a koncept klase za mnoge intelektualce bio diskvalificiran zbog svoje funkcije u legitimacijskim narativima tih država, ne čudi da su mnogi opozicijski intelektualci krenuli u smjeru rehabilitacije stare liberalne opreke koja u državi vidi ponajprije zbroj represivnih aparata, a u “civilnom društvu” sferu potencijalne realizacije osobnih sloboda pojedinca. No, problemi nastaju već s tako postavljenom oprekom. S jedne strane, time se zanemaruju distinkcije u mandatima različitih državnih institucija: represivni aparati stavljaju se u isti kontinuum s institucijama važnima za ukupnu socijalnu reprodukciju, poput javno financiranoga zdravstvenog ili obrazovnog sustava.

Uzdizanje tržišta

S druge strane, u koncept “civilnog društva” analognim se nivelacijskim manevrom grupiraju disparatne pojave koje sežu od volonterskih organizacija, poput udruga za očuvanje okoliša, sve do tržišta kao institucije slobodne, dobrovoljne interakcije pojedinaca bez izvanjske prinude. Da tako postavljena konceptualna dihotomija lako vodi u legitimacijske predradnje restauracije kapitalističkih odnosa, nije teško uvidjeti: kada se zahtjev za većim političkim slobodama jednom veže uz nediferenciranu antietatističku retoriku i politički imaginarij, nije dalek put do uzdizanja tržišta kao kontramodela “slobodne” i “spontane” društvene samoorganizacije. Brza transformacija mnogih istočnoevropskih demokratskih disidenata u gorljive neoliberale to potvrđuje: od zahtjeva za “socijalizmom s ljudskim licem” do Hayeka, put se u mnogim slučajevima ispostavio kao neočekivano kratak i ideološki bezbolan. Dijelom i stoga što sama opreka država/civilno društvo već na konceptualnoj razini više toga briše i mistificira nego što eksplanatorno otkriva.
Taj manevar počiva na potiskivanju Marxove kritike, koja u slobodi građanskog društva vidi formalni pojavni oblik i uvjet mogućnosti realne neslobode većine. Formalna pravna jednakost privatnih osoba, koja omogućuje da kao “ravnopravne” strane stupaju u ugovorne odnose u uvjetima u kojima velik dio stanovništva nema drugog pristupa sredstvima koja su nužna za preživljavanje i vlastitu reprodukciju osim da se prodaje na tržištu rada kao radna snaga, de facto se svodi na “slobodu” prihvaćanja vlastitog statusa robe i podvrgavanje diktatu onih koji tu robu kupuju da bi od njezina upošljavanja profitirali. U mjeri u kojoj koncept “civilnog društva” ostaje primarno vezan uz kritiku države i time konceptualno briše pitanje neslobode u ekonomskoj sferi kao politički legitimno pitanje, on nosi snažan ideološki naboj i lako postaje polazištem za legitimaciju oblika dominacije koji je kapitalizmu inherentan. Najvažnija je institucija te dominacije tržište rada. Objektivne ekonomske prinude tu se javljaju u obliku konkurentske borbe pripadnika iste klase za radna mjesta. Povijesni razvoj institucija socijalne države i državne regulacije radnih odnosa dijelom su te pritiske ublažili. One su rezultat duge povijesti klasnih borbi. No, upravo je ta povijest unutar opreke država/civilno društvo nevidljiva, antagonizmi koji građansko društvo prožimaju nestaju iz vidokruga kao objekt kritike, a time i kao objekt političke problematizacije.

Hrabri i nesvjesni

David Rieff, američki novinar u jednom svom članku u Nationu, opet s lijevog kuta pisano, zagovaratelje i aktiviste na civilnoj sceni naziva “useful idiots of globalization”. Hoće reći, ma koliko aktivisti sa srcem i predanošću radili na humanitarnim pitanjima i pitanjima borbe za mir i toleranciju i sl, zapravo, ne rade ništa drugo nego poliraju zgradu neoliberalne države. Nije li tih dvadeset godina bilo izgubljenih 20 godina potrošenih u obrani kapitalističkih i tržišnih vrijednosti i nisu li u svemu tome akteri civilne scene bili tek nenamjerne sluge krupnog kapitala?

- Kada se u klasnom društvu govori o svemu osim o njegovom klasnom karakteru, prijeti opasnost da se, neovisno o namjerama, pomaže perpetuaciji odnosa koji npr. humanitarne krize uvijek iznova stvaraju. Puno se govori i o ksenofobiji i potrebi za njezino suzbijanje, ali vrlo rijetko akteri na NGO sceni postavljaju pitanje o širim uzrocima takvih pojava. Na primjer, uspon radikalno desničarskih stranaka u mnogim zemljama Evropske unije usko je vezan uz kronično visoke stope nezaposlenosti. Dislokacija proizvodnje u zemlje istočne Evrope gdje su nadnice niže, ili uvoz jeftinije radne snage iz tih zemalja, gura radnike različitih zemalja u zaoštrenu konkurentsku borbu. Time se stvara plodno tlo za rasizme i nacionalizme različitih vrsta. Slična dinamika se odigrala i prije raspada Jugoslavije: međurepublički sukobi oko raspodjele u uvjetima ekonomske krize i rastuće nezaposlenosti pogodovali su usponu nacionalizma i etničkih netrpeljivosti. Ma koliko neoliberali tvrdili suprotno, povijest pokazuje da liberalizacija u ekonomskoj sferi kao redovitu posljedicu ima zaoštravanje socijalnih antagonizama. Ironija je da neoliberalno slabljenje onoga što je Pierre Bourdieu nazvao ‘lijevom rukom države’, dakle njezinih redistributivnih i socijalnih funkcija, redovito ide ruku pod ruku s jačanjem njezine ‘desne’, represivne ruke. To proizlazi već iz potrebe za očuvanjem socijalne stabilnosti. Time se široko otvara prostor za političke reakcije koje zazivaju povratak snažnoj državi, često u ideološkom ruhu u kojemu su težnje za socijalnom sigurnošću ideološki isprepletene s nacionalističkim i ksenofobnim agendama. U mjeri u kojoj se aktivisti civilnog sektora ograničavaju samo na razinu te društvene simptomatike, nužno promašuju metu. Tretiranjem takvih fenomena kao izoliranih problema, istrgnutih iz šireg društvenog konteksta njihove geneze, doprinosi se samo njihovoj mistifikaciji, a time i perpetuaciji njihovih objektivnih uzroka.
No, postoji i neposrednija razina na kojoj nevladine udruge mogu postati ‘korisni idioti’ kapitala. Kada se npr. prebacivanje nekad državnih funkcija na nevladine udruge uzdiže do razine neupitnog normativnog ideala, doprinosi se potencijalno i smanjenju sfere koja je podložna demokratskoj intervenciji odozdo, putem izbornog procesa. Koliko god političke elite bile u nekoj državi korumpirane, i dalje načelno podliježu (ma koliko nesavršeno) disciplinskim mjerama izbornog procesa. Nasuprot tome, nevladine udruge ne odgovaraju nikome osim svojim donatorima. A oni, po logici stvari, u pravilu dolaze iz imućnih klasa. Otvoreno favoriziranje partikularnih interesa naspram općih u slučaju političara predstavlja potencijalni skandal, koji može imati reperkusije po njihove karijere u slučaju da se javno problematizira. Kod nevladinih organizacija taj formalni disciplinski mehanizam po definiciji otpada. To nevladine organizacije često stavlja u sličan položaj kao medije u privatnom vlasništvu. Unatoč deklarativnom mandatu službe javnosti ili općem interesu, struktura njihova financiranja često ima nameće prešutnu obvezu autocenzure. Tako u Hrvatskoj imate najrazličitije nevladine organizacije koje zagovaraju prava ovih ili onih skupina, ali nijednu koja bi se bavila radničkim pravima i njihovom erozijom. Iz prostog razloga što je teško naći toliko ‘prosvijetljenog’ privatnog donatora ili ‘filantropa’ koji bi išao protiv vlastitih klasnih interesa.

Sistemski gledano, nije li ideja civilne scene svuda, pa onda i u nas, zapravo bila znak bezidejnosti ljevice koja je, umjesto da je sistem mijenjala, išla tek na njegov kozmetički facelifting?

- U doba nacionalističkog uzdizanja državotvorstva nije teško bilo popustiti liberalnim refleksima i političku opoziciju graditi na konceptualnom aparatu koji počiva na eksplicitnoj problematizaciji ekscesa državne moći. U zemljama bivše Jugoslavije to se onda vezalo uz trope kolonijalnog samoprezira. Kod pretvorbe i privatizacije tako u pravilu nije problematiziran sam transfer društvenog vlasništva u privatne ruke, nego “divlji”, moralno i estetski odiozan način njihove provedbe. Pri “tumačenjima” tih “patologija” onda se često pribjegavalo “spontanim” teorijama mentaliteta, u kojima se rasističkim samoprezirom nabijeni trop “balkanskog mentaliteta” našao u ideološkoj simbiozi s (neo)liberalnim napadom na državu, glorifikacijom civilnog sektora i zazivanjem prosvijećenog patronata nekog fantazmatskog, “uređenog Zapada”. To je “tragedija” mnogih koji su devedesetih ratovali s Tuđmanovom državom: subjektivna hrabrost i izlaganje rizicima objektivno su se često ispostavili kao oblik nesvjesnog suučesništva na legitimaciji, po svojim socijalnim učincima, sličnog tipa programa. Napadalo se “feudalne” ideje o dvjesto bogatih obitelji kao simptom kolektivne zaostalosti i civilizacijske inferiornosti, da bi se u istom potezu kao “protumodel” nekritički uzdizalo integraciju u Evropsku uniju, čiji institucionalni okvir i pravila igre pogoduju istoj dinamici zaoštravanja socijalne polarizacije koju se u domaćoj varijanti prokazivalo kao balkansku anomaliju i folkloristički atavizam.

Mnogi koji su se devedesetih po ideološkom samoodređenju spontano svrstavali na “ljevicu” tako su, de facto, često pridonosili normalizaciji socijalnog raslojavanja koje je restauracija kapitalizma ubrzala i produbila. Neki od istaknutih prvoboraca liberalne opozicije Tuđmanu u međuvremenu su se ideološki otrijeznili i shvatili gdje je njihovo stvarno mjesto na ideološko-političkom spektru. To prije svega vrijedi za neke komentatore i kolumniste EPH-a, čije indignirane i agresivne reakcije na pojavu ljevice koja otvoreno kritički problematizira kapitalizam, retroaktivno – i ponajprije njima samima – otkrivaju da ljevici nikada nisu ni pripadali. Tako da ne bih nužno govorio o “bezidejnosti” ljevice. Ideja i teorija je bilo napretek, bilo svježe uvezenih, bilo onih preuzetih iz disidentstva osamdesetih. Samo se ispostavilo da one nisu bile lijeve.

недеља, 29. јануар 2012.

Tekst o Đoganiju iz "Leksikona YU Mitologije"

ĐOGANI, HAMED








Bili su dečki: Sale, Jerfa, Robi, Neno (zvan “Rubik”, zbog kockaste glave), Stanko, Damir i možda još koji, zaboravio sam. Dečki iz kvarta i iz škole, sasvim obični - osim po jednom: oni su bili 'čageri' - kako je kod nas kolokvijalno ime za plesače. Ne bilo kakvi – nisu plesali valcer, naravno, nego majstorskifree-style što je vladao u disko-klubovima u to vrijeme. Tekla je prva polovica osamdesetih i dečki su bili ono što bi vani zvali clubbers ili disco dancers, mada to nije u potpunosti precizan naziv - disco je pripadao sedamdesetim, muzički i plesački, a oni su se palili na muziku iz tadašnjeg doba - break, electrofunk, canadian disco (sic!) i subvrstu plesnog sounda, bastard po imenu italo disco – to su bile njihove lozinke. Znanje o tim poluopskurnim žanrovima imali su, detaljizirano i ispogrupirano, u malom prstu.

Dečki su bili robovi plesa, disciplinirani kao baletani, (samo)kritični do ponižavanja. U doba pošasti breakdancea, skidali su, negdje u potaji valjda, sve korake, pokrete, 'fore' i onda dolazili na školske čage, gdje bi umjesto da pokažu što znaju, kulerski stajali sa strane sa nadmoćnim izrazom na licu, te samo tu i tamo, okrenuli neku čagersku foru - robotbackspin, 'val' ('stari, pošalji mi val'!) ili nedostižnimoonwalk - i tako, u sekundi impresionirali svoje konškolarce. Nisu dakle pokazivali ni rasipali svoje puno znanje, nego otkrivali samo, namjerno, 'vrh ledenog brijega' - školska čaga bila im je, naravno, nedovoljna. Čuvali su se za drugdje.
Treba li uopće reći da su bili 'slabi učenici', 'propaliteti' - kako se to govorilo, a neki od njih već u osnovnoj školi ponavljači.
Podijeliti pljuge, popiti koju pivu i pljuvati u krug, međutim - ni sa kim nije bilo lakše.
Ni sa kim nisam radije visio nego s njima, iako su nam se ukusi radikalno razlikovali.
Dečki su, tek sad vidim, bili čudna vrsta - s jedne strane konzervativni, a opet s druge, bez svijesti o tome – gotovo anarhična duha, provokativni, začuđujućih gesti prema muzici i inače.
Oni - u svojim crvenim 'lakosticama', vrećastim trapkama, 'koledžicama' i sa šminkerskim zurkama (Saletu je crna kosa uvijek padala na jedno oko, a on ju je neprekidno micao zabacivanjem glave, što mu je postao tik) - i ja, u kontrastu - u kaputu, čak i za toplih dana, sa bedževima na mjestu, vojničkim čizmama do ispod koljena i Rotten-frizurom - bili smo bez sumnje šaren bunch na pogled - poslije škole vodio sam ih doma, na 'vecchiu' i da im puštam ploče. Konzervativni, kažem, a opet - reagirali su originalno, čudesno na određene stvari. Punk je naravno bio za njih promašen, to nit su kužili, nit ih je zanimalo, štoviše - punk je bio 'neprijatelj', suprotna strana. A i muzički - oni su tražili ritam, a industrijska mehanika punka bila im je maltretiranje iako su imali respekta za njegovu hrabrost, imidž, stilizaciju i nadmenost: you had to respect the leather jacket, drugim riječima. Moment gdje su se poklopile stvari a naši se svjetovi magično dodirnuli bio je neočekivan i, sad u potpunosti shvaćam, zapravo zadivljujuće poetičan: ako su vikali 'gasi to', na većinu ploča kojima sam ih testirao, nakon prvog slušanja već, tražili su da im ponovno i ponovno puštam, ništa drugo nego - 'Nemoj', Discipline kičme, taj najradikalniji 'hit' ranih osamdesetih. Surova instrumentalizacija, potpuno ogoljena - samo bas+bubanj! - i nemelodični Kojin shouting - pokretao je nešto u njima. Pogotovo kod Saleta, koji bi se po prvim taktovima nasmiješeno zagrcnuo: 'Kakva guba!'.

Ne znam u čemu je bila stvar, iskreno: možda ipak, unatoč agresiji, u njenoj čudnoj plesnosti – što je isto bilo interesantno, pošto je publika banda u to doba na koncertima samo klimala značajno i ozbiljno, blazirano zapravo, poslednje što bi im palo na pamet bio je ples – ali kako bih stavio iglu na treću stvar na a-strani, dečki bi, sjedeći, odmah počeli micati glavama i ramenima u taktu i uskoro bi bili potpuno obuzeti mjuzom – totalni groove! Dečki su negdje u sebi imali nevidljivi nepogrešivi barometar ‘danceabilityja’ nekih ploča – točno bi procijenjivali da li se na njih može plesati ili ne. Kao oni crnibrothersi...
Možda je stvar bila, ako se ne ode predaleko, i u tome što su negdje osjećali i da je 'nemoj da bacaš betonske table sa vrha svoje zgrade - nemoj da bacaš betonske table, polupaćeš auta, a možda i ljude' imalo veze sa svima nama - dečkima iz Novog Zagreba, iz nebodera. Pa i ovu stvar smo slušali kod mene - na šesnaestom katu! Oni bi, u svakom slučaju, polagano ustajali i počinjali plesati, sad već sasvim ozbiljni.
Rijetke su bile druge ploče koje su im se sviđale - 'Blue monday' New Ordera bio je crossover favorit, a od naših još samo onaj disko-pastiš Elvisa J. Kurtovicha s njegovog prvog albuma, kao i kompletan prvi ljubljanskog Videosexa - taj ih je impresionirao! Naravno, muzika na njemu je bila napravljena potpuno po modelu koji su voljeli - prvu stvar, onaj electro-noir 'Detektivi' morao sam im puštati po sto puta - album je na kraju i završio kod jednog od njih, nisam ga nikad uspio dobiti natrag.
U doba kad bi svatko dovoljno senzibiliziran na takve stvari osluškivao kojim su se pojavama i ličnostima oduševljavali vršnjaci, tinejdžeri, glas koji je u razgovorima dopirao do mene, a koji bi dečki tu i tamo spomenuli, bio je prejak, a previše misteriozan da ga ne bih primjetio. Oni, kuleri, preironični da bi se divili ikome, a kad bi ipak isplivalo koje ime, to je uvijek bio netko izvana - neki ljevak pod imenom Bobby Orlando (!) bio je jedan od njihovih heroja na primjer.
Ipak, imali su jednog idola. To se nije moglo promašiti - njegovo bi ime izgovarali sa reverencijom i strahopoštovanjem, nikad direktno kao temu.
'Sale, dobar si, dobro čagaš', rekao bih kompiću iz grupe. 'Ma, kurac', odgovarao bi crnomanjasti tip.'Tre'aš vidjet Jerfu...Al ni on...čo'eče - ima sam je'an frajer...’ Dramatična pauza. 'Đogani...’ Ponovo tišina. ‘Is'se, kak frajer čaga.'
Đogani! - kako su ostali strizali ušima kad bi palo ovo ime, nijemi od respekta.
U doba kad je još rijetko tko od nas napuštao kvart, oni su se iskradali navečer i odlazili u centar, u klubove. U 'Trešnju', rijeđe Ben, Saloon, onaj disko u Intercontiju, a sve kako bi gledali svog heroja, koji je ponekad plesao tamo, 'pojavljivao se', bolje rečeno - baš kao što priliči larger-than-life vrsti kultova, onoj za koje se ne zna gdje i kako zapravo prebivaju, između trenutaka kad se udostoje počastiti podanike svojom aparicijom. Aristokratska gramatika nije slučajna – on, Đogani, bio je kralj. Kralj dancefloora.
Doduše, ni da sam htio, nisam mogao više saznati o misterioznom čageru.
Ono što ljudi danas možda teško razumiju je bila vrsta ‘coolness fašizma’ koji je onda vladao – naime, ako bi čovjeka neko ime ili neki pojam zainteresirao u razgovorima društva gdje se kretao, nije mogao tek tako pitati o kome se radi. To je bilo potpuno nedozvoljeno i riskiralo se ispasti necool, što je bila ultimativna noćna mora – ‘kak misliš ko je to?’, već sam vidio namrštena lica. Nisam ni htio pokazati previše interesa - pa ipak sam ja bio 'druga strana', kakvi disko-denseri! – i nisam znao kako bih poduhvatio ovaj tajni kult. Zato nisam nikad s njima otišao da bih ga vidio kako pleše uživo.
U međuvremenu stvari su otišle dalje, kako to biva, upisali smo se u različite srednje škole, putevi su nam se razišli i ja sam zaboravio na njega.
Misleći danas na dečke i na jednu cijelu eru - odlučio sam ovako unazad složiti tu storiju – biografiju nekoga tko je samo sjenka, daleka referenca, ‘fantazma’ iz drugog vremena. Taj poduhvat nije bio lagan.

On, Đogani, je, jednostavno rečeno, bio materijal za legendu prije nego se i pojavio. To sam uvidio čim sam, najprije iz treće ruke počeo slagati dijelove njegove biografije. Bilo je vrlo teško odrediti što je istina, a što mit, gdje završava jedno a počinje drugo. Prva analogija koja mi je pala na pamet bila je ona s crnim muzičarima, i kod njih su ti podaci uvijek razbacani posvuda i nikad sasvim pouzdani – kod Đoganija je bila ista stvar. Čak niti njegovo, očito ‘markirano’ porijeklo nije jasno – neki tvrde da je Rom, drugi Albanac, nevažno zapravo, ali ovaj pattern se opet ponavljao. ‘Južnjak’ u svakom slučaju. ‘Drugi’. Neke današnje biografije – a te pak ništa ne znače! – tvrde da je rođen u Beogradu, ali to nije bitno. Ono što jest sasvim sigurno je da prvu slavu stiče plesanjem po zagrebačkim disko-klubovima krajem sedamdesetih, u doba prve disko-manije – one Saturday night fever i Travolte. Legenda glasi da se pojavio odjednom i odmah sve impresionirao neviđenim virtuoznim stilom plesanja, a uskoro je dominirao svim klubovima. 1980. u Zagrebu postaje i prvak Jugoslavije u disko plesu, a 1983., na takmičenju u Grenobleu, u organizaciji IDO-a (International dance organization) i šampion Evrope i vicešampion svijeta u istoj disciplini.
Kao i svim našim ‘dreamerima’, još od šezdesetih – tvrdim momcima s ulice, prvim rokerima, starletama – i njemu okolina postaje premala i pretijesna: odlazi u Italiju i pleše po tamošnjim diskotekama, fascinirajući Talijane, glas o njemu se širi te ga gazde klubova često unajmljuju kako bi svojim spektakularnim umijećem držao atmosferu u usijanju. Nikad, kažu, nije razočarao. Uskoro se dogodio i logičan korak – Đogani iz diskoteka prelazi na televiziju, dobija angažman na nacionalnoj televiziji RAI, u emisiji ‘Show fantastico’ nastupa kao star-dancer i vođa vlastite plesne grupe. Punih šest godina radio je u Italiji kao profesionalni plesač.
Otići u zemlju odakle je dolazio ogroman dio muzike na koju se plesalo po klubovima kod nas, i tamo ih, na njihovoj teritoriji, tući vlastitim oružjem, osvajajući klub po klub, diskoteku po diskoteku, kao apsolutni outsider... What balls!... “Kakva muda!”, što bi rekao Martin Sheen u Apokalipsi.
Proces se odvijao dvosmjerno: čitava disko-subkultura tog vremena formirana je većim dijelom baš na talijanskom modelu, a za to tamo nitko nije znao niti mario, a opet, vraćajući se u Zagreb, Đogani je donosio među svoje fanove miris ‘bijelog svijeta’, pravo s izvora, makar, sad se tek vidi, taj izvor i ‘bijeli svijet’ bili zapravo metiljavo, provincijalno susjedstvo.
Mada ni to zapravo nije bitno.
Đogani je svojom pojavom napravio nešto drugo, i to je ono važno: dao je ‘lice’, mogućnost identifikacije jednom cijelom sloju, i inače slabo prisutnom, i stavio ga na kulturnu kartu.
Naši sugrađani, oni s ruba, šljakeri, proletarijat, a pogotovo njegov ‘etnički’ rub, Romi i Albanci – naši ‘Cigani i Šipci’, kako smo im ‘tepali’ – nisu se mogli naći u rock’n’rollu, u problemima što je postavljao, u takvoj stilizaciji. To ih se nije ticalo uopće, previše ‘bjelački’ i middle-class. Trebao im je vlastiti zvuk, a kad su ga dobili, dobili su ga with a vengeance.
Sa širenjem disko-klubova, ta scena je dobila i svoje vlastite vrijednosti, svoje heroje.
Međutim, po prvi put ti heroji su bili baš oni što su do tada uvijek bili rub i samo rub. U disko-klubovima osamdesetih, kao nikad do tad, miješali su se svi, plešući jedni uz druge, ali stvarni heroji, najbolji čageri – bili su po pravilu momci s margine. Socijalne - a pogotovo etničke.
A zahvaljujući elektroničkom plesnom soundu, centar i periferija dijelili su po prvi put i istu muziku, ali i istu modu, istu kulturu. Kičersku – možda, ali po osjećaju sigurno ‘svoju’.
Dovoljno se sjetiti u tom smislu kakav je utjecaj imao advent Michaela Jacksona – nikoga iz zapadnjačkog popa nisu ‘manjine’ tako prigrlile kao svojeg, što je postalo i opće mjesto našeg urbanog humora. Muzika, moda, stil epohe, što sam ih maloprije spomenuo – skupile su se - u ovom cross-culturalcross-RACIAL umjetniku – u jednoj osobi.
Jedna od prvih nezvaničnih titula koje je Đogani dobio bila je ‘jugoslavenski Michael Jackson’, ili da budemo dosljedni – ‘Majkl Džekson’, ovako spelovano.
Pred našim očima događala se jedna fantastična bastard-kulturna igra i tu se krug zatvorio. Zvuk iz diskoteka u svom autentičnom obliku bio je direktno ili derivirano ‘crnački’, a u našem kontekstu, metaforički – to isto...
Đogani je bio personifikacija te scene. I personifikacija jednog doba – doba kulturnog miješanja, heterogenosti, spontane i radosne gradske međukulturalnosti unutar istog sistema.
Doba koje je uskoro nestalo. Ono koje je nastupilo bilo je drugačije: u njemu je teško bilo zamisliti da se lokalni dečki iz nekog kvarta pale na umjetnost tipa s ovakvim porijeklom. I da ih je baš briga za to. I ne samo - da nekoga tko je ‘drugi’ drže svojim.

Zajedno s epohom negdje je ispario i naš junak, a sada, godinama kasnije, potraga za njim i za njegovom biografijom uzela je začuđujuće ‘preokrete’. Sredinom osamdesetih Đogani je snimio čitavu seriju tv-reklama za sladoled, pa je i ‘general public’mogao vidjeti njegovo umijeće, a spotove je, ako se ne varam, režirao Antun Vrdoljak. Početkom slijedeće decenije kad je režiser odjednom bio s druge strane kamere, grad je postao pretijesan za jednog od njih. Zna se za kojeg.
Đogani nestaje, usred onog kaosa, a onda ipak isplivava ‘s druge strane’, pojavljuje se u Beogradu gdje ubrzo postaje popularan kao predstavnik ekstremnijeg krila mješavine turbo-folka i dancea, nastupajući pod pseudonimom Đogani Fantastiko (!). Kad sam to saznao nisam bio uopće siguran da je ista osoba u pitanju. Vidio sam jednom, kod prijateljice, i neki video-klip, ali – nisam mogao sa sigurnošću reći, lice mi je izblijedilo u sjećanju. Možda je ovo neki drugi tip s istim imenom? Ne, uvjeravala me prijateljica dok smo zajedno gledali klip, to je on. Osim toga previše je bilo podudarnosti. Iako...Bio je još jedan detalj što je unosio zabunu – ime...Ovaj je tvrdio naime da mu je ime, od svih mogućih! – ‘Đorđe’. ‘Đorđe Đogani’. Hm, mozgao sam i dalje...A onda – onda sam shvatio i gorko se nasmijao. Kakva je to povijesna ironija bila: Hamed Đogani, moj bivši sugrađanin, odlučio je pod mus da postanemo imenjaci baš u trenutku kad su tamo odakle je upravo stigao ovo ime ljudi mijenjali – u bilo koje drugo...
Kako god, pomislio sam kasnije, stvar je izgleda bila riješena. Priča je tu.
Ipak...

Ovdje u Nizozemskoj, zahvaljujući kablovskoj televiziji gledamo i njemačke tv-stanice. Prije koju godinu naletio sam na direktan prijenos koncerta Michaela Jacksona, slučajno okrenuvši kanal u neko nedjeljno popodne. U prvom redu, nagurane uz zaštitnu ogradu male Njemice su padale u nesvijest još prije početka giga, a kad se vanzemaljac neodređene rase pojavio na stageu, nastao je afan, potpuna histerija. Show je krenuo. Međutim, režiser je ubrzo našao nešto zanimljivije od događanja na pozornici i neprestano je vraćao kadar na jedno lice u publici, baš u prvom redu. Među plavokosim njemačkim curicama isticao se tip – odjeven kao Michael Jackson do u detalje – jakna i hlače, posute ‘šljokicama’, sa jednom bijelom rukavicom, prirodna kovrdžava kosa složena u džeksonovsku ‘fudbalerku’ – i upadljivo crnomanjast, prepoznatljive ‘južnjačke’ fizionomije – Turčin? Albanac? Rom? Jedan od ‘naših’, u svakom slučaju. Tip je, čak nekako uspjevši napraviti dovoljno prostora oko sebe usred one frke i ludila, pogledom fiksirao kameru i ne trepnuvši, izvodio na dlaku iste pokrete kao ‘Wacko Jacko’, samouvjereno, virtuozno, siguran u sebe i u svoje znanje – kamera se stalno vraćala na njega, i ubrzo je postalo jasno da je neznanac iz publike ukrao show.
A možda...

Đorđe Matić

Uvodni unos


Teorija iz Teretane je pokušaj nekolicine mladih ljudi da re-artikulišu i na noge postave ideje o klasnoj politici, klasnoj kulturi i klasnoj borbi u Srbiji u 21. veku.
Teorija kao „apstraktno, uopšteno znanje o nekom problemu“ ovaj put dolazi iz teretane jer se u teretani kali duh i disciplina klasnog ponosa, dok se čekića kroz svakodnevnicu.
Teretana je mesto gde se radnička klasa samoobrazuje u pravcu mode, glasina, politike, gde raspravlja o ambicijama i strepnjama. Kao takva, teretana kao institucija i kao mesto u kojoj se provodi vreme je izuzetno nepopularna među višim klasama - upravo iz gorenavedenih razloga i prezira prema znoju, nagosti, „praznim temama“, folk ili house muzici.

Teretana je mesto gde se proleter savremenog doba obučava da bude vidljiv, spreman, agilan i ponosan.

Cilj ovog bloga je, dakle, da iseče sve veze levičarske (marksističke) misli i onoga što se u Beogradu razvija već skoro dve decenije postojanjem „beogradskog kruga“ i „druge Srbije“. Cilj se sastoji u tome da klasna, proleterska politika konačno počne da obraća pažnju na svoj predmet – kulturu i društvenu praksu onoga što je danas radnička klasa u Srbiji. Predugo vremena na ovim prostorima, individue i „organizacije“ koje su sebe samoshvatali kao „levičarske“ igrale su ulogu policajca ideologije liberalizma u Srbiji. 
Sve to vreme, svesno ili ne, oni su učestvovali u nekad diskretnom, nekad otvorenom ratu protiv svega onoga što je domaća građanska kultura zacrtala kao legitimne mete: narodne muzike i skoro većine pop muzike, potrošnje sporta, omladine van zakona (dizelaša, delikvenata i navijača), kulture nasilja, kulture preterivanja, pornografije i njenog uticaja, prostitucije itd.

Mi se zalažemo za totalno prevrednovanje odnosa „levice“ prema raznim socijalnim pojavama koje dolaze iz i postoje u  današnjoj radničkoj klasi u Srbiji (posebno omladini) i odbijamo da pristanemo na igru merenja aršinima „prihvatljivosti“ koji dolaze iz drugih klasa. Ovo ne znači to da mi smatramo da trebamo afirmisati svaku stranu proleterske kulture (kao sklonost ka konzervativizmu ili kulturu svirepog nasilja), već da pokušavamo da ih tretiramo sa drugačijih pozicija. 
Kojih to ? 
Pa, sa pozicija koje nisu paternalističke, spoljne, naučene i navežbane građanskim drilingom, već su više "unutrašnja kritika", kritika "naših od strane njihovih", jer smo i sami deo te klase koja je gađana decenijama zbog svog ukusa, ponašanja, oblačenja, običaja i želja.

Cilj koji stoji uz rame ovom i bez koga prvi ne bi mogao ni da se načne je dalje razvijanje i osavremenjavanje u baratanju materijalističkom (marksističkom) i klasnom teorijom.
Klasni rat, klasni antagonizam i pokušaji klasne dominacije se u svim savremenim društvima (pa tako i u srpskom) vode na nekoliko paralelnih društvenih frontova i dužnost je nekoga ko je na sebe uzeo ulogu „tumača“ tih događaja da njima pristupi temeljno, ažurno i odgovorno. To se ne može obaviti citiranjem odabranih citata iz klasika i floskulizacijom-parolašenjem. Konkretna analiza konkretne situacije je ipak malo zahtevniji zadatak od onoga za šta se često čini. 
Naravno, ni ljudi iza ovog bloga ne smatraju sebe „poslednjom reči“, ali veruju da su ono čega u Srbiji danas nema.


Samousavršavanjem do pobede.